El alivio que siente Ernest cuando su padre se suicida durará muy poco. Pronto descubrirá que las heridas de su pasado, aquellas que creía olvidadas, están más abiertas que nunca. La oportunidad de vivir en una casa de verdad, como llama él a la casa que hereda, hace resurgir el deseo que lo acompaña desde de niño: formar una familia ideal. Sin embargo, la incapacidad para comprender a su madre y a su esposa, quienes insisten en tomar el control de sus vidas, el constante influjo de su padre y la reaparición de un viejo amor harán que se tambaleen los cimientos de su presente, aquellos sobre los que Ernest pretende construir su nueva e idílica realidad. Tanto su temática profunda y contemporánea como sus toques de humor hacen que Una casa de verdad destaque como una novela de creciente tensión psicológica a la par que cercana y dinámica.

Tento příběh je pavučina přetrhaných vláken: když se podaří zachytit jedno, ostatní se vysmeknou. Je to příběh znepokojivé série úmrtí v prostředí pornografického průmyslu mezi Římem, Milánem a Turínem, ale zároveň i příběh vyšetřování, které vede vrchní inspektorka Vittoria De Feo. Je to příběh o tom, jak se dvojice dvacátníků, Bet a Teo, vydá po téže stopě ve snaze získat materiál, který by znovu nakopl jejich blog, a také příběh bulvárního novináře, jenž se snaží získat životní senzaci. Kolem jejich komplikovaného pátrání se pohybuje surrealistický sbor groteskních postav: chirurgové, kteří bohatnou prodejem erotických pomůcek modelovaných podle anatomie mrtvých pornohvězd, ďábelští právníci vodící koncipienty na vodítku, forenzní analytici snažící se prorazit jako youtubeři, bývalí herci z dětských pořadů upadlí v nemilost, psychiatři převlékající se během sezení za avokádo, upovídané influencerky sjeté kokainem, slizcí manažeři pornohereček. To vše doprovázené a okořeněné syntetickými drogami a smlouvami o podřízenosti, useknutými rukami a citronovými koláči, domácími králíky a trashovými pořady, sklady Ikea a pornografickými filmovými studii. Za zdánlivě čistou detektivní linií se rozvíjejí podoby pornografie bytí, v níž už dnes neexistuje nic obscénního.

Napisan kao kriminalistički roman, Život je moj opisuje odnose između tri žene različitog društvenog porekla: Anđele Pop, galeristkinje (i sveže majke), Grete Rot, policajke u Odeljenju za ubistva, i Karle [Razije], seksualne radnice. Pateći od postporođajne depresije, Anđela opet oseća snažnu potrebu za kontrolom, potrebu koja se, naposletku, materijalizuje u vidu izložbe koju protagonistkinja osmišljava pod naslovom „Život je moj”, posvećene njenoj ćerki Elizi i sestri Rajsi. Tu se pojavljuje Karla, koju Anđela slučajno upoznaje tokom jednog izlaska u grad, kao i bivši kolega sa fakulteta, novinar Lazar Mitrea. Međutim, Karla je kratkotrajno i ljubavnica Grete, policajke koja je zadužena za istragu sumnjive smrti Anđele Pop. Različite narativne niti prepliću se oko sledeće dileme: da li je smrt Anđele Pop ubistvo ili samoubistvo? Ako je reč o zločinu, ko je krivac? Ima li više saučesnika? Osumnjičeni u ovom slučaju postaju svi koji su bili bliski „žrtvi”. Sumnja i napetost, kako narativna tako i ona među likovima, održavaju se do samog kraja, kada saznajemo da je Anđela Pop iskoristila sve odnose kako bi do kraja sprovela svoj plan: izložbu kao manifest. Želja za samoubistvom i znaci psihičkog klonuća lika rasuti su kroz čitav roman, ali oni ne vode direktno ka zaključku da je to bila Anđelina odluka, te se dilema ubistvo ili samoubistvo zadržava do samog kraja knjige. Život je moj rastavlja stereotipe i predrasude vezane za porodicu, rod, seksualnost i psihičke poremećaje. Roman se, stoga, završava manifestom koji poziva na promišljanje, prihvatanje, razumevanje i empatiju.

In una mano una lattina di birra bionda, nell’altra un rosario, una sigaretta in bocca, gli Aerosmith alla radio. Tre ragazze che provano qualcosa l’una per l’altra, in viaggio attraverso la Polonia di provincia a bordo di una sgangherata Opel. Una racconta alle altre della sua vita: della prima scuola, della prima amicizia e del primo amore. Il viaggio spirituale negli anni Novanta e Duemila intrapreso dalla narratrice di questo romanzo on the road si rivela in realtà un'analisi penetrante dell'identità di classe e di genere, ma anche un tentativo di descrivere il desiderio omoerotico: dapprima completamente represso dall’eteronormatività, poi espresso in piccoli gesti e baci, infine, apertamente dichiarato durante un viaggio in auto. La sua destinazione geografica è Radom, ma quella esistenziale: la trasgressione, l’affermazione e l’esperienza estatica della libertà.

История на млада жена, която се скита из сюрреалистична Варшава в скъсана сватбена рокля. Тя е изцапана със златна боя, вместо чанта държи бутилка вино, а в корсета си крие откраднат предмет. Завръщането ѝ у дома е затруднено от апокалиптичната жега и облака черен дим, който се носи над града. Хората, които среща по пътя си, са дори по-изненадващи от времето в столицата. Амброжи иска да създаде шедьовър, макар че му липсва талант. Рамона се грижи за дланите на клиентките си комплексно: прави маникюр и гледа на ръка. Стефан твърди, че е албинос – или поне една част от тялото му е такава. Разговорите с тях са повод да разкаже за себе си и за преживяванията си. Или по-скоро: за личността, в която се превъплъщава в момента, тъй като истинското име на героинята докрай остава тайна. Знаем само псевдонима ѝ – тя се представя като камгърл Вайълет Лав пред мъжете, които ѝ плащат, за да изпълнява техните фантазии, при това не само сексуални. „Изненадана съм от този дебют: Жарув е написала сложна, заплетена и изключително чувствена книга, в която всяко изречение е добре обмислено и необходимо. Пъзелът, разпръснат от авторката в „Омагьосване на змии...“, може да бъде сглобен отново в една не особено приятна картина – може би, в духа на Дейвид Линч, не всички елементи ще паснат на мястото си, може би в ръката ни ще остане портрет на облечен в черно човек от крайградска спирка или парче от счупено огледало. Но през лабиринта на тази история минава нишка, която помага да се открие смисълът. Трябва да се следва категорията на погледа и властта. Кой е по-силен? Човекът, който гледа, или този, който играе пред нечий поглед?“ Олга Врубел

Una ventana a la amistad masculina: la corporalidad y los afectos truncados, torpes, subterráneos, que se dan en una pandilla de chicos de barrio durante los 2000.