Sara je šele dopolnila devetnajst let in zaradi potlačene travme iz preteklosti čuti vse močnejši strah, da bo v tistem letu umrla. Zato tisto, kar bi moralo biti najbolj brezskrbno poletje njenega življenja, med srednjo šolo in fakulteto, preživlja v senci tesnobe. Z družbo hodi v alternativne klube, poskuša se pobotati z nekdanjim fantom Viktorjem, veliko pije in si želi, da bi jo vsi opazili, čeprav je v resnici zadržana. Vse se spremeni, ko Sara v temnem prostoru kluba doživi svoje prvo videnje, v katerem travma iz preteklosti oživi – ponovno sreča devetnajstletno sestrično Laro. Sara se naslednje jutro zbudi z mravljinci v roki, ki se širijo, in Sara odkrije, da ima neimenovano bolezen, s katero bo normalno živela, vendar jo bo za vedno spremljala. Ko Sara dobi prvi indic, da je njen strah pred smrtjo upravičen, se začne panično ukvarjati z analizo tega pojma, svojega telesa kot nečesa krhkega in minljivega, in skozi ta razmišljanja pospešeno odrašča. Začne hoditi na pripravljalni tečaj za študij slikarstva, kjer spozna Tiso in Balšo, onadva sta ekscentrična in oba sta se v preteklosti srečala s smrtjo, oba imata zakopane travme. Sara v Tisi najde vzornico, v Balšo pa se zaljubi. Skozi odnos z njima se Sara sooča s svojo sedanjostjo, prihodnostjo in preteklostjo – družinsko tragedijo, ki je zaznamovala vse njeno odraščanje, smrt njene sestrične Lare. »Ranljivo in močno, razigrano in vznemirljivo. Izjemen roman Nađe Petrović se začne kot najstniška drama odraščanja, a hitro se spremeni v vznemirljivo intimno izpoved, vihravo in poetično, obenem pa ganljivo in bolečo. To je zgodba o globoki in temeljni krhkosti, o strahu pred smrtjo, a tudi o strahu pred življenjem.« — Srdan Golubović »Sarina pripoved, digresivna, pogosto obarvana z lahkim, samokritičnim humorjem, ni stereotipni mladostniški literarni glas. Njene zastranitve se pogosto zgostijo v nenavadne jezikovne podobe, ki dobijo tudi 'zunanjo' ustreznico: s tem, ko ni izbrala čisto stvarne proze, je avtorica v roman vnesla pomembne fantastične motive in celotne sanjske prizore, ki jih je s skladnim in zelo učinkovitim vpletanjem v pripoved izkoristila kot pomembne strukturne elemente celote.« — Izjava žirije v sestavi prof. dr. Jelena Panić Maraš, prof. dr. Predrag Petrović in dr. Tijana Tropin ob podelitvi nagrade Grozdane Olujić za najboljšo prozno knjigo leta 2023

Ova knjiga kratke proze je svedočanstvo jednog vojnika o iskustvu velikog rata. Vera na frontu, bratstvo među vojnicima, strah i nada, smrt i Ljubav. Autor obrađuje sopstvena traumatična sećanja, ali tekst može poslužiti kao psihoterapija ne samo za njega već i za čitaoce. On govori o sebi, prepričava stvarnost i snove, ali pre svega beleži život na samoj ivici. Govori o ljudima velike Ljubavi, na kojima sve i počiva. Ovde se javlja Gospod Rovovski, započinje Najnoviji zavet, ukrajinska kultura u rancu postaje oslonac, a priznati majstori ratne književnosti ne izdržavaju ispit stvarnosti. Oni o nama, Ukrajincima, ne znaju ništa. O sebi možemo govoriti samo mi sami, jer je na Istoku svašta novo. I Artur Dronj o tome govori otvoreno i neposredno. Onako kako govore oni koji su bili na ivici. I vratili se.

Зберігати мовчання і стати спільником? Чи звернутися до правосуддя і боятися помсти? Матео повертається до рідного дому в Мадриді після звільнення з архітектурного бюро, в якому працював у Барселоні. Коли він випадково знаходить пістолет серед речей свого батька Хуана, він починає підозрювати, запідозрює, що той був причетний до теракту ЕТА, який стався двадцять років тому в цьому районі. Паралельно читач дізнається історію Мален, яка у 2000 році спланувала вбивство судді в тому самому районі, де мешкають Хуан і Матео, але реалізація цього плану мала неочікуваний фінал. У пошуках істини Матео розкриє приховані таємниці, які можуть безжально зруйнувати як його життя, так і життя людей, яких він любить. На основі реального теракту, що стався двадцять п’ять років тому в Мадриді, Антоніо Льєрас у своєму першому, вражаючому романі розмірковує про спокуту та можливість змінити власне життя. А також про те, як через десятиліття після розпаду ЕТА жертви та кати намагаються відбудувати своє життя після спільного минулого, сповненого жорстокості та помсти.

Ta zgodba je pajčevina iz pretrganih niti: če nam uspe zgrabiti eno, ostale spolzijo proč. To je zgodba o pretresljivem zaporedju smrti v svetu pornografije med Rimom, Milanom in Torinom, pa tudi zgodba o preiskavi, ki jo vodi glavna inšpektorica Vittoria De Feo. To je zgodba o tem, kako sta dvajsetletnika, Bet in Teo, prišla na isto sled, ko sta iskala nekaj udarnega, s čimer bi lahko začela svoj blog, in zgodba o tem, kako je novinar rumenega tiska poskušal napisati najbolj ekskluzivno novico v svojem življenju. Okrog njihovega zapletenega poizvedovanja se giblje nadrealističen zbor grotesknih likov: kirurgov, ki bogatijo s prodajo spolnih igračk, izdelanih v skladu z anatomijo mrtvih pornozvezd, luciferskih odvetnikov, ki pripravnike držijo na povodcu, forenzikov, ki poskušajo uspeti kot youtuberji, igralcev, ki so nekoč nastopali v otroških oddajah, zdaj pa so padli v nemilost, psihiatrov, ki se med srečanji oblačijo v avokade, klepetavih vplivnic, ki pretiravajo s kokainom, priliznjenih menedžerjev igralk v trdih pornografskih filmih. Vse to spremljajo in začinijo sintetične droge in dogovori o podrejanju, odsekane roke in limonove pite, udomačeni zajci in televizijski šund, Ikeina skladišča in pornografski studii. Za najbolj neomadeževano preiskavo se razpletajo konjugacije pornografije obstoja, za katero zdaj ne obstaja nič obscenega več.

В едната ръка кенче светла бира, в другата броеница, в устата цигара, а по радиото звучи Аеросмит. Три момичета, които изпитват чувства едно към друго, пътуват с раздрънкан опел из провинциална Полша. Едно от тях разказва на останалите за живота си: първото училище, първото приятелство и първата си любов. Ловът на духове от 90-те и първото десетилетие на 2000-те години, предприет от разказвачката на този роман за пътя, се оказва всъщност проникновен анализ на класовата и половата идентичност и опит да се опише хомоеротичното желание: първо напълно потиснато от хетеронормативността, след това показано с малки жестове и целувки, а накрая – открито изразено по време на пътуването с кола. Географската му дестинация е Радом, но екзистенциалната му цел е трансгресията, утвърждаването и екстатичното преживяване на свободата. В съвременната полска литература са малко книгите като „Не всички ще отидем в рая“ на Олга Гурска. Авторката е постигнала това, което дълго време изглеждаше невъзможно: описала е безкомпромисно преживяването да израснеш като лесбийка в Полша през 90-те години по начин, който позволява на книгата да достигне до широката аудитория. Въпреки че са минали три години от публикуването ѝ – което е дълго време в днешните пазарни условия – книгата все още се чете и обсъжда, и макар че периодично в Полша се публикуват лесбийски книги, тази остава единствената, която успешно е пресъздала лесбийския опит в роман. В какво се състои нейният успех? „Не всички ще отидем в рая“ предизвиква емоции с автентичните си, универсални описания на любовни дилеми в преходната реалност на ранния капитализъм, пренесен в Полша от Запада през 90-те години на миналия век. Описва прехода от ХХ към XXI век не през призмата на политическите събития и еманципацията на големите градове, а чрез описанието на всекидневието в малкия град, масовата религиозност, смесена с пробуждащата се сексуалност и музикалните увлечения на днешните милениали. Подобно на най-добрата литература, така и тази говори за идентичността, без да използва тази дума. Гурска пише с жив и изразителен език, от сърце, но и с философска проницателност. Книгата е безспорно лесбийска класика. — Д-р Малгожата Тарновска-Шикора

На двама негодници е наредено да екзекутират доносник. Скитайки се из планини и села, те са преследвани от собственото си минало. Онирична притча, развиваща се в един жесток свят, с герои, обзети от собствения си страх.