I ako svi zaborave, priča o identitetu, otuđenosti i nerazumevanju, prvi je roman koji potpisuje Selma Skenderović, pobednica Festivala mlade literature Urška 2020. I ako svi zaborave je roman o odrastanju i potrazi za identitetom koji se nadovezuje na pitanja koja je autorka postavila u svojoj debitantskoj knjizi kratke proze Zašto ćutiš, Hava? Narativ u prvom licu i intimna priča studentkinje je priča o klasnoj sramoti, posledicama porodičnog nasilja, otuđenosti i problemima identiteta. Kako živeti kada si stranac i „ovde” i „kod kuće”? Zina je ćerka imigranata sa Kosova koja odlučuje da studira. Kada se iz malog slovenačkog grada preseli u Ljubljanu, u studentski dom, ona traži svoj put između svetova koji je definišu. Za nju postoje dva sveta, ovaj ovde, u Sloveniji, i onaj na Kosovu, kao što su dva sveta i ona i njeni roditelji, kao ona i njeni (odnekud imigranti) i Slovenci, i dva sveta u njoj samoj. Podeliti, ograditi, identifikovati, zbližiti se, spojiti ili isključiti? Ali s kim, pred kim ili od koga, kada smo na kraju svi samo ljudi. Zina je oštar posmatrač svoje okoline, roditelja i sebe. Razmišlja o tome ko je zapravo. Želi svoj prostor, svet u kome će biti više zagrljaja, bez nasilja. Što manje patrijarhalnih obrazaca unese u svoj sve samostalniji život, biće joj bolje. Toga je veoma svesna. I toga da svoj put u životu sam zacrtaš. Barem od trenutka kada se odupreš manipulacijama i udarcima koji su se smatrali, a ponegde se i dalje smatraju, prikladnim vaspitanjem. Sa jasnim razmišljanjem i razumevanjem događaja u svom životu i životima rođaka sa Kosova, Zina objašnjava razlike između ljudi koji su udaljeni „samo” 700 kilometara, ili čak samo nekoliko centimetara unutar sopstvene porodice.

Dvojici pokvarenjaka naloženo je da pogube cinkaroša. Dok tumaraju planinama i selima, za petama im je vlastita prošlost. Ovo je onirička parabola smeštena u surovi svet, u kojoj strah gospodari sudbinama junaka.

Ljiljana D. Ćuk’s short prose dives into the depths of human emotion, exploring a strong sense of existential despair. With a direct and uncompromising style, Ćuk reveals the struggle to make peace with a world that feels broken, where every part of reality comes with an unsettling sense of disgust. Her writing gives readers a raw and intense experience, confronting the challenge of finding meaning in a universe that seems indifferent. "The short prose of Ljiljana D. Ćuk is not only exquisite literature, which it undoubtedly is, but also an expression of general despair, the torment of trying to come to terms with anything that exists, as everything existing is mostly seen and experienced as repulsive in itself." (Srdjan Srdić)

„U ruci držite roman koji obiluje licima koja su delimično nestala, delimično (ne)stvarna, na marginama istinitosti. U hostelu Preko granice moguće je veđto spojeno i ujedinjeno sa nemogućim, ipak sve je izuzetno životno i materijalno, neknjiško. Lekićeva jezička izbrušenost i detaljistički pristup rubnim emocionalnim stanjima navodi preko granice očekivanja.“