View Colofon
Original text "Het is oké" written in NL by Aya Sabi,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

U redu je

Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Aya Sabi

Sa sobom nosi aparat za kafu. Ne zna ko je. Samo zna da je žena s automatskom mašinom za espreso marke De’Longhi Magnifica S ECAM. Crno-sive boje. Pošto se ničeg više ne seća, svi detalji su bitni. Čim aparat u jutarnjim satima uz nesnosno veliku buku počne da melje zrna kafe, odmah je probudi – a i njene susede.


Kupila ga je kao vraćenu robu preko Coolblue i četiri dana zaredom svakog ga je jutra iščekivala kraj prozora. U međuvremenu je na svakih pet minuta pratila status pošiljke klikom na track and trace. Uvek iznova je pritiskala opciju track and trace i proveravala poruke na tviteru jer, zaboga, baš joj se pije kapućino s dovoljno pene - – ne previše – i dobra kafa. Svaki kapućino koji je do tada popila bio je preslab, a espreso prejak. Govorila je da je nestrpljiva i da voli kafu, ‘nestrpljiva ljubiteljka kafe koja svoj omiljeni napitak pije iz šolje od stakla a ne od porcelana’. Nije primetila da joj se anksioznost rasplamsava, jer je izgubila sebe, a kako ne bi morala da prizna da svega toga nije svesna, ova mašina za kafu postala je njena nova opsesija. Pretražila je na google-u: kako da zrna kafe duže ostanu sveža? Kako dobiti savršen sloj pene? Pročitala je onlajn uputstvo za upotrebu pre nego što je aparat stigao. Ako imate podrum, tavan, tri spavaće sobe i kuhinju od dvadeset kvadratnih metara, možete se lako izgubiti (iako je podrum pola godine poplavljen). Dok god je gledala kroz prozor, čekala nešto drugo, nije morala da baca pogled unutra, nije morala ništa sama da radi.

Sa sobom nosi aparat za kafu. Zatvara vrata za sobom. Scena je filmska, ali nema kamera koje bi to dokumentovale, ona nije bogata glumica koja dobija milione za ovu ulogu, a zapravo nema scenariste koji zna šta će se dogoditi sutra ujutru. Ne zna kako to da uradi. Samo zna da mora. Takođe zna da bi Virdžinija Vulf bila ponosna na nju, iako bi više volela da je život lakši, da nije moralo sve da bude ogromna borba, da je obična žena koju bi neko običan, nekada, na običan način mogao da voli.


Nije baš moralo sve biti tako teško, stoga pokušava da bude jednostavna žena zadovoljna mrvicama ljubavi ili nečim što liči na to. Zlostavljanje u uvijenoj formi u jednakoj meri mu pričinjava zadovoljstvo. Biće da je dovoljno da mu se četiri puta izvini. Kad bi samo bila u stanju da uvidi zašto se neko ponaša na okrutan i iracionalan način, onda se to nikada ne bi događalo. On nije voljeni, on je osoba s bolovima i dečijim strahovima koji isplivavaju na površinu i čija je ona dobrovoljna žrtva. Ljubav je požrtvovanost, zar ne? Ako ga ne razume, verovatno se ne trudi dovoljno. U međuvremenu pokušava da izađe na kraj sa svim raspravama, očekivanjima i svađama. Svaki put poprima drugo obličje kako bi se prilagodila i klonila svega što bi i najmanje moglo da naruši mir. Daje sve od sebe. Žrtvuje se: na lomači sa ženom koju je decenijama gradila, u vatri, jer jednoga dana biće vredno te žrtve.

No to nije dovoljno. Čak i kad ništa drugo ne ostane. Njena terapeutkinja će reći da deluje kao da ljude hvata za okovratnik i da ih trese, vičući: ‘pogledaj me, dođavola.’ Očekivaće da žena uhvaćena u zumiranom kadru kaže da ne mora to da čini. Međutim, njena terapeutkinja će reći da ne zna da li je to neophodno. Zašto ne kaže da zna da nema potrebe da ljude hvata za okovratnik, da u njoj ima dovoljno lepote da bude voljena, da ne mora toliko da se trudi da nekog ubedi u sebe? Ona želi da za nekog drugog bude nešto, a da pritom ni sama ne zna šta. Ima žena koje žele da postanu astronautkinje ili majke. Ona želi da bude večito voljena, ljubljena do večnosti. Napisaće u listu stvari koje ne treba uraditi: poslednje što ću uraditi je da čekam. Poruku, reč koju želim da čujem, potvrdu, ljubav koju zaslužujem. Zapisaće to, tako da će joj jednoga dana poći za rukom da to ne uradi, kao što se u listu stvari koje treba uraditi piše ono što će se jednoga dana zaista uraditi.

Sa sobom nosi aparat za kafu, zatvara vrata za sobom i ubacuje ključ od kuće u poštansko sanduče. Ključ sklizne i zastruže po metalu. U ovom času spaljivala je sve mostove za sobom, kako kaže izreka. Uvek se može plivati – a ona već poseduje plivačke diplome – ili izgraditi novi most, ali zašto se vraćati u prošlost kad se može i napred? Osim toga: spaljeni mostovi daju svetlost. Kao i žene u njenom okruženju koje će svakodnevno pitati kako je. Biće dobro, reći će im, i sama iznenađena. One će misliti da se drži hrabro, no ne može ni da ih laže da je loše, jer nije. Zaista o svemu misli. Za Novu godinu poslaće svakoj od njih ličnu poruku da će biti tu za njih ako im zatreba, ali da se nada da im nikada neće toliko trebati koliko su one njoj bile potrebne prethodne godine. Naučiće nove reči – poput ‘mortification’ ili ‘the narcissist’, ‘lovebombing’ i ‘ruminating’. Druge reči će zaboraviti – poput ‘žaljenja’ i ‘stida’ i ‘konstantne potrebe za validacijom’ (ovo su četiri reči, no dobro). Poređaće ih jedne pored drugih i izmešati ih. Praviće rečenice od njih, što više reči zna, toliko će više tekstova moći da stvori. Znaće da ništa od onoga što joj se dogodilo ne govori o tome ko je ona. Ona je ono što od sebe napravi. Faktički je razvedena – no gledajući njeno trajno stanje – nije razvedena žena. Ne može on nju da obeleži kao da je krava. Gade joj se ljudi koji bi da kopaju po njenoj unutrašnjosti, koje nikada nije svesna, koju ni sama nikada nije spoznala, ali koja je očigledno dovoljno vidljiva i prijemčiva za zloupotrebu usled večitog osećaja krivice, potrebe za validacijom, osećaja bezvrednosti, želje da bude primećena, zavisnosti od ljubavi. Gnuša se ljudi koji su prazni iznutra – bez osećanja, bez empatije, bez ličnosti – ljudi koje privlači sve ono čega je njoj previše i koji se hrane onim čega je nekome previše. Čita u člancima da to treba da smatra komplimentom. Da mora da je posebna. Ona ne želi da bude posebna. Zgrožena je koliko je svet neiskren: ako njemu bukvalno nedostaju delovi mozga, za to nikada neće biti leka, nikada neće biti pomirenja između njih. Uostalom, on se nikada nije sastavio s mozgom, on ne koristi ni mrvice mozga. On je žrtva. Ona je samo kolateralna šteta.

Sa sobom nosi aparat za kafu, zatvara vrata i ubacuje ključeve od kuće u poštansko sanduče. Zapravo bi trebalo da zaplače, pomisli, ali ne plače. Trebalo bi manje da razmišlja o tome šta treba da radi, misli. Dugo vremena život žene bio je jednostavan. Rađašse i umireš. Između toga dešava se sve o čemu sama ne odlučuješ. Jednostavno ne znači lako. Život žene nikada nije (bio) lak. Ali jednostavan jeste: ako postoji samo jedan put, nećeš zalutati. Nije reč o specifičnim promenama koje se tiču žena – o tome da voze auto, studiraju i jednoga dana možda i zarađuju isto onoliko koliko i muškarci – ili o tome kako se njihov položaj u patrijarhatu poboljšava ili pogoršava, koje bitke dobijaju, a koje gube, sve su to mišji koraci napred, neretko praćeni džinovskim korakom unazad. Ne. Radi se o promeni u toku jednog života i o tome kako je žena na sopstvenim rukama nosi. To su ajkulini zubi na putu, krivine levo i desno, zaustavni znakovi i obilaznice. To je lutanje. Nema više samo jednog puta. Već je to račvanje koloseka, sve moguće tačke u kojima se ukrštaju i na kojima se vozovi u punoj brzini mogu sudariti i razbiti u metalne delove. To se sada događalo. To su zaustavne rampe, trepćuća svetla, saobraćajne gužve. To su krugovi. Okretanje u krug, vrtoglavica, ali nikada nigde nisi kod kuće. I to je u redu. Haos joj je u glavi, zagonetke u srcu. Paradoks koji ona jeste. I to je u redu. Biće još dana kada se ničega neće sećati i tih dana, kad napolju bude toplo vreme, poneće ledenu kafu i popiće je na crkvenim stepenicama dok posmatra prolaznike. Vratiće se u svoju sobu, kuvaće za sebe i uživaće u tako običnim danima. Postupno će strah i dosadu pretvoriti u poverenje i mir. Shvatiće na šta je Lučebert mislio u stihovima ‘Sve što je vredno, bespomoćno je’. Zato će ponoviti ono što će u međuvremenu spoznati da bi ipak pokušala da se odbrani:

1. Odbija tišinu.

2. Odbija udobnost i naviku.

3. Odbija ravnodušnost i gorčinu.

4. Odbija sve etikete i imena i ćorsokake.

5. Odbija da poklekne, odbija vodu s vinom, ali i opijenost.

6. Odbija povez preko očiju i aroganciju, ali zauzima sav prostor koji misli da zaslužuje, koji zaslužuje.

7. Odbija da bude beznačajna da bi se drugi osećali značajnim.

8. Ali nije svaka borba i njena borba.

Sa sobom nosi aparat za kafu, zatvara vrata i ubacuje ključ od kuće u poštansko sanduče. Sumrak je i ulica je pusta. Niko je ne vidi da odlazi. Nema oproštajnog venca, trijumfalne povorke. Povređena devojka u njoj želi da čuje da je uradila pravu stvar, žena u koju izrasta, zna da čini pravu stvar, više se ne bori.


Prevod slika:

Slika1:

Zdravo, dobrodošli u bpost!

Zahvaljujemo se što ste sebi pomogli time što ste na neka pitanja već odgovorili.

Zdravo! Da li mi možete pomoći? Najpre je pisalo da će isporuka biti u subotu, a sada ne piše ništa: 323211191400038556970030


Slika 2:

iznajmila sam sobu

krenula sam dalje


Slika 3:

tako je bolje

sada imaš kontrolu

More by Aleksandar Đokanović

Pola života

Kazablanka, 1954. Od svih dnevnih zvukova ona se grčevito drži samo nekih, ali ne dopušta da do nje dopre zvuk dečije graje. Usredsređuje se na malobrojne glasove koji dopiru kroz zidove. Nakon nekoliko meseci poznaje sve susede iako nikada ne izlazi iz sobe, zna da kod prvih komšija uvek dolaze poverioci, što nema svrhe, jer taj čovek nije spreman da plati. ‘Makar mi povadili organe i ubili me nakon toga’, čuje ga kako govori svojoj ženi kad poverioci odu. Kada čuje ovakve stvari, ima osećaj da je spona u tuđim pričama i tajnama. Preko puta nje stanuje jedan veoma star gospodin koji svakog j...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Aya Sabi

Portret

Na kući velelepne fasade nalazila su se vrata od hrastovine, bez istaknutih imena stanara. Čekajući Davida da siđe posmatrala sam ulicu. Bila je mirna i okrečenih pročelja, ni nalik na četvrt kraj kanala gde smo Sam i ja stanovale. Balansirala sam između sanjarenja i gneva, kao što je često slučaj kada se suočim sa stvarima koje ne mogu sebi da priuštim. Otvorio je vrata i nasmešio mi se. Košulja mu je bila otkopčana. Pratila sam ga uz stepenice i ponovo udisala miris badema i terpentina koji je ostavljao za sobom. Atelje je bio u istom neredu kao i prethodni put, no činilo se da se razdanil...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Hannah Roels

Niti

Potraga ne počinje svesno. Na uznemirujuć, neobjašnjiv način osećam povezanost s njom i njen nestanak ostavlja u meni mnoga pitanja. Budim se pitajući se gde spava i kako živi. Neprestano mislim na nju, dok lagano i nežno masturbiram među čaršavima i kroz krovni prozor posmatram oblake. Prolazeći pored tezgi s voćem u našem kraju, vrhovima prstiju prelazim po pomorandžama dok ne pronađem jednu sa savršenim porama, koja me podseća na nju. Krenula sam kod nje na časove joge zbog upornog bola u vratu. Fizioterapeut mi je preporučio ovu vrstu joge, Ajengarovu metodu, jer koristi pomagala koja su ...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Hannah Roels

Svi će ljudi braća biti

Posmatrajući Andreja kako odlazi, zavolela sam ga. Oči su mi bile uprte u crni ispupčeni ranac koji je nosio na leđima poput štita. Ranac je bio dupke pun i odmah se videlo da nije na proputovanju, da se nikuda nije zaputio. Da se tako popeo na planine, možda bi ga ranac povukao unazad, u provaliju. Rajsferšlusi ranca bili su dotrajali, svakog časa su mogli da popuste i popucaju, a ja sam zamišljala kako se ranac otvara, kao airbag, vazdušni jastuk, bivajući sve veći i veći, kao padobran koji ga podiže i odnosi na mesto na kom treba da bude. U prvom srednje sva su deca na ramenima nosila tešk...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Yelena Schmitz
More in SR

Sutra

Karlota je ležala poleđuške u udobnoj, mekanoj postelji i zurila u nevidljivu tačku na plafonu, jedva obuzdavajući disanje kojeg je postala svesna kada se prenula iz košmara. Već se nije više ni sećala sna, nego samo osećanja očaja koji ju je probudio. Od trenutka kada se iznenada probudila usred noći, bezuspešno je svim silama pokušavala da umiri puls. Digla je ruke, zbacila pokrivač i ustala iz kreveta, ne obazirući se na plačljivo mjaukanje Matijaša, narandžastog prugastog mačka koji je dotada spokojno ležao pokraj nje. Bosim stopalima opipala je pod čija hladnoća ju je vraćala u stvarnost...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Patrícia Patriarca

S pticama delim nebo

      Ponekad stvarno postane neizdrživo. Toliko glasno mljackaju da su me probudile. Osim toga, još se i prepiru ko će dobiti najukusniji zalogaj, pa ne mogu da zaspim. Sve se čuje, iako su na prozorima dupla stakla i ramovi dobro dihtuju. Ovaj bi bundevino seme, onaj hoće laneno, jer tako simpatično hrska, najmlađi halapljivo grabe nadrobljeni hleb, ženke nikako ne žele lojnu kuglu. Ko bi pomislio da drozdovi, crvendaći, plave senice i zelentarke u svoje organe za varenje neće da strpaju baš sve što im padne pod kljun. Baš su probirljivi ovi stanovnici našeg parka. Čovek mnogo toga ne bi pom...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Agata Tomažič

Bljeskovi

U zbirci eseja pod naslovom Zen u umetnosti pisanja, Rej Bredberi piše da je od svoje dvadeset četvrte do svoje trideset šeste godine vreme provodio sastavljajući spiskove reči. Lista je glasila otprilike ovako: JEZERO. NOĆ. CVRČCI. JARUGA. POTKROVLJE. SUTEREN. KAPAK. DETE. GUŽVA. NOĆNI VOZ. SIRENA ZA MAGLU. SRP. KARNEVAL. RINGIŠPIL. PATULJAK. LAVIRINT OGLEDALA. SKELETON. Nedavno mi se dogodilo nešto slično. Živela sam u porodici koja mi je pružila dobro obrazovanje i dobar odnos prema životu, ali u poslednje vreme uporno preispitujem neke stvari. Mnoge su preostale i još uvek me plaš...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Sara Micello

Stvari koje se nikada ne menjaju

Još uvek u meni nije bilo straha od tebe pa sam pružao ruku uvis tražeći vezu sa tvojom. I tvoja ruka se spuštala, mlaka kao muzika u liftu, imala je vene nalik nemim zmijama koje se ukrštaju, grickao si nokte sve dok se ne bi skvrčili kao školjke, i tvoja ruka se nastavljala na moju i preplitali smo se onim glistama koje zovemo prsti. Jadan ti. Pre toga nosao si me u naručju stenjući uspavanke u gluvo doba noći umesto da lalaš. Prao si mi guzu, tvoje gliste su dodirivale moju kaku koja je ostavljala trag i sušio si odeću kada bih te upišao. A pre toga morao si da ubediš moju majku da je lepa...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Luis Brito

Ptice koje odaju budućnost

Izgleda kao nemoguć spoj sove, slepog miša, pingvina i rakuna; ima plavo krzno, velike, crvene oči, žuti kljun; nema ruke, već dva mala krila koja se pokrenu kada se uključi. Srećan rođendan, kaže ona. Noa misli da je kupovina vredela iako je potrošila malo više od planiranog. Trebalo joj je deset džeparaca da sakupi novac, ali joj je sada, dok ga gleda tako srećnog, drago što se odrekla bioskopa, luna parka, pa čak i kuglanja sa drugaricama petkom. Danijel pridržava igračku kao da je živa pokušavajući da prozre nešto u njenim očima. Noa pomisli da roditelji tako gledaju svoju novorođenčad,...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Alejandro Morellón Mariano

UPRKOS PROLEĆU

      Silno neonsko svetlo nekvalitetne sijalice pritiska Marijanu Grujić dok pokušava da ispere butine od prašine. Ona je još uvek mlada i život joj pruža besmisleno trčanje do ulaza, to da ne mora da ide asfaltom već može da valja stare patike po zemlji i prašini. Razmišlja, do juče je mogla lastiš i to  "butine bez pipke" a danas ju je dečko poljubio s jezikom, toplim hrapavim jezikom što joj je napunio usta. Život se smenjuje, tako njena baba kaže, život se stalno smenjuje i uvek dođe gore. Ipak, razmišlja Marijana Grujić, jezik njenog novog dečka prilično je dobra zamena čak i za trideset...
Written in SR by Ana Marija Grbic