View Colofon
Original text "Het is oké" written in NL by Aya Sabi,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

U redu je

Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Aya Sabi

Sa sobom nosi aparat za kafu. Ne zna ko je. Samo zna da je žena s automatskom mašinom za espreso marke De’Longhi Magnifica S ECAM. Crno-sive boje. Pošto se ničeg više ne seća, svi detalji su bitni. Čim aparat u jutarnjim satima uz nesnosno veliku buku počne da melje zrna kafe, odmah je probudi – a i njene susede.


Kupila ga je kao vraćenu robu preko Coolblue i četiri dana zaredom svakog ga je jutra iščekivala kraj prozora. U međuvremenu je na svakih pet minuta pratila status pošiljke klikom na track and trace. Uvek iznova je pritiskala opciju track and trace i proveravala poruke na tviteru jer, zaboga, baš joj se pije kapućino s dovoljno pene - – ne previše – i dobra kafa. Svaki kapućino koji je do tada popila bio je preslab, a espreso prejak. Govorila je da je nestrpljiva i da voli kafu, ‘nestrpljiva ljubiteljka kafe koja svoj omiljeni napitak pije iz šolje od stakla a ne od porcelana’. Nije primetila da joj se anksioznost rasplamsava, jer je izgubila sebe, a kako ne bi morala da prizna da svega toga nije svesna, ova mašina za kafu postala je njena nova opsesija. Pretražila je na google-u: kako da zrna kafe duže ostanu sveža? Kako dobiti savršen sloj pene? Pročitala je onlajn uputstvo za upotrebu pre nego što je aparat stigao. Ako imate podrum, tavan, tri spavaće sobe i kuhinju od dvadeset kvadratnih metara, možete se lako izgubiti (iako je podrum pola godine poplavljen). Dok god je gledala kroz prozor, čekala nešto drugo, nije morala da baca pogled unutra, nije morala ništa sama da radi.

Sa sobom nosi aparat za kafu. Zatvara vrata za sobom. Scena je filmska, ali nema kamera koje bi to dokumentovale, ona nije bogata glumica koja dobija milione za ovu ulogu, a zapravo nema scenariste koji zna šta će se dogoditi sutra ujutru. Ne zna kako to da uradi. Samo zna da mora. Takođe zna da bi Virdžinija Vulf bila ponosna na nju, iako bi više volela da je život lakši, da nije moralo sve da bude ogromna borba, da je obična žena koju bi neko običan, nekada, na običan način mogao da voli.


Nije baš moralo sve biti tako teško, stoga pokušava da bude jednostavna žena zadovoljna mrvicama ljubavi ili nečim što liči na to. Zlostavljanje u uvijenoj formi u jednakoj meri mu pričinjava zadovoljstvo. Biće da je dovoljno da mu se četiri puta izvini. Kad bi samo bila u stanju da uvidi zašto se neko ponaša na okrutan i iracionalan način, onda se to nikada ne bi događalo. On nije voljeni, on je osoba s bolovima i dečijim strahovima koji isplivavaju na površinu i čija je ona dobrovoljna žrtva. Ljubav je požrtvovanost, zar ne? Ako ga ne razume, verovatno se ne trudi dovoljno. U međuvremenu pokušava da izađe na kraj sa svim raspravama, očekivanjima i svađama. Svaki put poprima drugo obličje kako bi se prilagodila i klonila svega što bi i najmanje moglo da naruši mir. Daje sve od sebe. Žrtvuje se: na lomači sa ženom koju je decenijama gradila, u vatri, jer jednoga dana biće vredno te žrtve.

No to nije dovoljno. Čak i kad ništa drugo ne ostane. Njena terapeutkinja će reći da deluje kao da ljude hvata za okovratnik i da ih trese, vičući: ‘pogledaj me, dođavola.’ Očekivaće da žena uhvaćena u zumiranom kadru kaže da ne mora to da čini. Međutim, njena terapeutkinja će reći da ne zna da li je to neophodno. Zašto ne kaže da zna da nema potrebe da ljude hvata za okovratnik, da u njoj ima dovoljno lepote da bude voljena, da ne mora toliko da se trudi da nekog ubedi u sebe? Ona želi da za nekog drugog bude nešto, a da pritom ni sama ne zna šta. Ima žena koje žele da postanu astronautkinje ili majke. Ona želi da bude večito voljena, ljubljena do večnosti. Napisaće u listu stvari koje ne treba uraditi: poslednje što ću uraditi je da čekam. Poruku, reč koju želim da čujem, potvrdu, ljubav koju zaslužujem. Zapisaće to, tako da će joj jednoga dana poći za rukom da to ne uradi, kao što se u listu stvari koje treba uraditi piše ono što će se jednoga dana zaista uraditi.

Sa sobom nosi aparat za kafu, zatvara vrata za sobom i ubacuje ključ od kuće u poštansko sanduče. Ključ sklizne i zastruže po metalu. U ovom času spaljivala je sve mostove za sobom, kako kaže izreka. Uvek se može plivati – a ona već poseduje plivačke diplome – ili izgraditi novi most, ali zašto se vraćati u prošlost kad se može i napred? Osim toga: spaljeni mostovi daju svetlost. Kao i žene u njenom okruženju koje će svakodnevno pitati kako je. Biće dobro, reći će im, i sama iznenađena. One će misliti da se drži hrabro, no ne može ni da ih laže da je loše, jer nije. Zaista o svemu misli. Za Novu godinu poslaće svakoj od njih ličnu poruku da će biti tu za njih ako im zatreba, ali da se nada da im nikada neće toliko trebati koliko su one njoj bile potrebne prethodne godine. Naučiće nove reči – poput ‘mortification’ ili ‘the narcissist’, ‘lovebombing’ i ‘ruminating’. Druge reči će zaboraviti – poput ‘žaljenja’ i ‘stida’ i ‘konstantne potrebe za validacijom’ (ovo su četiri reči, no dobro). Poređaće ih jedne pored drugih i izmešati ih. Praviće rečenice od njih, što više reči zna, toliko će više tekstova moći da stvori. Znaće da ništa od onoga što joj se dogodilo ne govori o tome ko je ona. Ona je ono što od sebe napravi. Faktički je razvedena – no gledajući njeno trajno stanje – nije razvedena žena. Ne može on nju da obeleži kao da je krava. Gade joj se ljudi koji bi da kopaju po njenoj unutrašnjosti, koje nikada nije svesna, koju ni sama nikada nije spoznala, ali koja je očigledno dovoljno vidljiva i prijemčiva za zloupotrebu usled večitog osećaja krivice, potrebe za validacijom, osećaja bezvrednosti, želje da bude primećena, zavisnosti od ljubavi. Gnuša se ljudi koji su prazni iznutra – bez osećanja, bez empatije, bez ličnosti – ljudi koje privlači sve ono čega je njoj previše i koji se hrane onim čega je nekome previše. Čita u člancima da to treba da smatra komplimentom. Da mora da je posebna. Ona ne želi da bude posebna. Zgrožena je koliko je svet neiskren: ako njemu bukvalno nedostaju delovi mozga, za to nikada neće biti leka, nikada neće biti pomirenja između njih. Uostalom, on se nikada nije sastavio s mozgom, on ne koristi ni mrvice mozga. On je žrtva. Ona je samo kolateralna šteta.

Sa sobom nosi aparat za kafu, zatvara vrata i ubacuje ključeve od kuće u poštansko sanduče. Zapravo bi trebalo da zaplače, pomisli, ali ne plače. Trebalo bi manje da razmišlja o tome šta treba da radi, misli. Dugo vremena život žene bio je jednostavan. Rađašse i umireš. Između toga dešava se sve o čemu sama ne odlučuješ. Jednostavno ne znači lako. Život žene nikada nije (bio) lak. Ali jednostavan jeste: ako postoji samo jedan put, nećeš zalutati. Nije reč o specifičnim promenama koje se tiču žena – o tome da voze auto, studiraju i jednoga dana možda i zarađuju isto onoliko koliko i muškarci – ili o tome kako se njihov položaj u patrijarhatu poboljšava ili pogoršava, koje bitke dobijaju, a koje gube, sve su to mišji koraci napred, neretko praćeni džinovskim korakom unazad. Ne. Radi se o promeni u toku jednog života i o tome kako je žena na sopstvenim rukama nosi. To su ajkulini zubi na putu, krivine levo i desno, zaustavni znakovi i obilaznice. To je lutanje. Nema više samo jednog puta. Već je to račvanje koloseka, sve moguće tačke u kojima se ukrštaju i na kojima se vozovi u punoj brzini mogu sudariti i razbiti u metalne delove. To se sada događalo. To su zaustavne rampe, trepćuća svetla, saobraćajne gužve. To su krugovi. Okretanje u krug, vrtoglavica, ali nikada nigde nisi kod kuće. I to je u redu. Haos joj je u glavi, zagonetke u srcu. Paradoks koji ona jeste. I to je u redu. Biće još dana kada se ničega neće sećati i tih dana, kad napolju bude toplo vreme, poneće ledenu kafu i popiće je na crkvenim stepenicama dok posmatra prolaznike. Vratiće se u svoju sobu, kuvaće za sebe i uživaće u tako običnim danima. Postupno će strah i dosadu pretvoriti u poverenje i mir. Shvatiće na šta je Lučebert mislio u stihovima ‘Sve što je vredno, bespomoćno je’. Zato će ponoviti ono što će u međuvremenu spoznati da bi ipak pokušala da se odbrani:

1. Odbija tišinu.

2. Odbija udobnost i naviku.

3. Odbija ravnodušnost i gorčinu.

4. Odbija sve etikete i imena i ćorsokake.

5. Odbija da poklekne, odbija vodu s vinom, ali i opijenost.

6. Odbija povez preko očiju i aroganciju, ali zauzima sav prostor koji misli da zaslužuje, koji zaslužuje.

7. Odbija da bude beznačajna da bi se drugi osećali značajnim.

8. Ali nije svaka borba i njena borba.

Sa sobom nosi aparat za kafu, zatvara vrata i ubacuje ključ od kuće u poštansko sanduče. Sumrak je i ulica je pusta. Niko je ne vidi da odlazi. Nema oproštajnog venca, trijumfalne povorke. Povređena devojka u njoj želi da čuje da je uradila pravu stvar, žena u koju izrasta, zna da čini pravu stvar, više se ne bori.


Prevod slika:

Slika1:

Zdravo, dobrodošli u bpost!

Zahvaljujemo se što ste sebi pomogli time što ste na neka pitanja već odgovorili.

Zdravo! Da li mi možete pomoći? Najpre je pisalo da će isporuka biti u subotu, a sada ne piše ništa: 323211191400038556970030


Slika 2:

iznajmila sam sobu

krenula sam dalje


Slika 3:

tako je bolje

sada imaš kontrolu

More by Aleksandar Đokanović

Pola života

Kazablanka, 1954. Od svih dnevnih zvukova ona se grčevito drži samo nekih, ali ne dopušta da do nje dopre zvuk dečije graje. Usredsređuje se na malobrojne glasove koji dopiru kroz zidove. Nakon nekoliko meseci poznaje sve susede iako nikada ne izlazi iz sobe, zna da kod prvih komšija uvek dolaze poverioci, što nema svrhe, jer taj čovek nije spreman da plati. ‘Makar mi povadili organe i ubili me nakon toga’, čuje ga kako govori svojoj ženi kad poverioci odu. Kada čuje ovakve stvari, ima osećaj da je spona u tuđim pričama i tajnama. Preko puta nje stanuje jedan veoma star gospodin koji svakog j...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Aya Sabi

Portret

Na kući velelepne fasade nalazila su se vrata od hrastovine, bez istaknutih imena stanara. Čekajući Davida da siđe posmatrala sam ulicu. Bila je mirna i okrečenih pročelja, ni nalik na četvrt kraj kanala gde smo Sam i ja stanovale. Balansirala sam između sanjarenja i gneva, kao što je često slučaj kada se suočim sa stvarima koje ne mogu sebi da priuštim. Otvorio je vrata i nasmešio mi se. Košulja mu je bila otkopčana. Pratila sam ga uz stepenice i ponovo udisala miris badema i terpentina koji je ostavljao za sobom. Atelje je bio u istom neredu kao i prethodni put, no činilo se da se razdanil...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Hannah Roels

Niti

Potraga ne počinje svesno. Na uznemirujuć, neobjašnjiv način osećam povezanost s njom i njen nestanak ostavlja u meni mnoga pitanja. Budim se pitajući se gde spava i kako živi. Neprestano mislim na nju, dok lagano i nežno masturbiram među čaršavima i kroz krovni prozor posmatram oblake. Prolazeći pored tezgi s voćem u našem kraju, vrhovima prstiju prelazim po pomorandžama dok ne pronađem jednu sa savršenim porama, koja me podseća na nju. Krenula sam kod nje na časove joge zbog upornog bola u vratu. Fizioterapeut mi je preporučio ovu vrstu joge, Ajengarovu metodu, jer koristi pomagala koja su ...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Hannah Roels

Svi će ljudi braća biti

Posmatrajući Andreja kako odlazi, zavolela sam ga. Oči su mi bile uprte u crni ispupčeni ranac koji je nosio na leđima poput štita. Ranac je bio dupke pun i odmah se videlo da nije na proputovanju, da se nikuda nije zaputio. Da se tako popeo na planine, možda bi ga ranac povukao unazad, u provaliju. Rajsferšlusi ranca bili su dotrajali, svakog časa su mogli da popuste i popucaju, a ja sam zamišljala kako se ranac otvara, kao airbag, vazdušni jastuk, bivajući sve veći i veći, kao padobran koji ga podiže i odnosi na mesto na kom treba da bude. U prvom srednje sva su deca na ramenima nosila tešk...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Yelena Schmitz
More in SR

Ja nisam bila, ali sada jesam. Osetljiva na svaku promenu vremena.

Vetar je nanosio sneg najpre u lice, s jedne strane kanala, a zatim, nakon prelaska na suprotnu stranu mostom, u leđa, što je čitav proces činilo donekle prijatnijim. U tom smeru se pejzaž ipak lakše posmatra, bez žmirkanja. Kanal još uvek nije u potpunosti zaleđen, ali biće za par dana. To je gotovo sigurno. Najpre se činilo da je optička varka, ali se uskoro potvrdilo da se jedan labud probija kroz poluzaleđenu površinu, na samoj sredini kanala. Upinje se i pravi trasu, malo po malo, sporo ali dosledno.  Zastaje se kako bi se posmatrao ovaj prizor. Mučno je, ali i neophodno, gledati ga kako ...
Written in SR by Marija Pavlović

ČMRLJEV ŽLEB – KRATAK SADRŽAJ

Čmrljev žleb je kratak roman čiji su glavni junaci članovi porodice Flajs i žitelji sela Strmčnik gde pomenuta porodica ima predivan mali hotel. Svi su veoma srećni, a gosti izuzetno zadovoljni – bar na površini tako izgleda. U knjizi će se pokazati da to nije istina i zašto je tako. Početna scena je nedeljni ručak, na stolu je činija s goveđom supom s rezancima, a za stolom sede članovi porodice: momak u ranim dvadesetim koji uporno proverava svoj mobilni i ne krije da bi upravo sada želeo da bude negde daleko odatle; pored njega sedi njegova mama, žena srednjih godina koja je evidentno veoma...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Agata Tomažič

Odstupanje od nekoliko minuta

Dan počinje ranije nego što sam mislila. Podesila sam alarm da zvoni u 5.56, iz više razloga. Želela sam da imam vremena da meditiram u ranu zoru, a i da mogu da sačekam trideset minuta kako bi tableta koja poboljšava rad štitne žlezde počela da deluje pre kafe, pa da zatim započnem seriju vežbi koje spajaju topljenje masti sa tonifikacijom mišića, koristeći sopstvenu kilažu, a da u međuvremenu ne zaboravim da upalim bojler, jer zagrevanje vode traje oko četiri sata, što mi ostavlja dovoljno vremena da završim i deo joge za smanjivanje tenzije oko srca, a da se ne izložim riziku od izazivan...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Cristina Vremes

Sonja podiže ruku

U ovim krajevima ljudi su vrlo sumnjičavi. Ne zna da li bi je u drugim mestima primili raširenih ruku. Njegovi ljudi. Oni iz druge ekipe. U svom okruženju nije poznavala parove iz starijih generacija koji bi bili prijatelji, a ne neprijatelji, iako zauvek ostanu zajedno. Možda negde ima i takvih koji su prijatelji čitavog života, ako ne i više od toga, ali ima ih malo, vrlo su srećni i dobro skriveni od očiju drugih, tako da, gledajući oko sebe, ti, mlad čovek, možeš biti skoro ubeđen da će ti onaj pored tebe na kraju izjesti dušu. A ako se to dvoje raziđu, a za njima ostanu deca, oni će obnov...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Lavinia Braniște

Stvari koje se nikada ne menjaju

Još uvek u meni nije bilo straha od tebe pa sam pružao ruku uvis tražeći vezu sa tvojom. I tvoja ruka se spuštala, mlaka kao muzika u liftu, imala je vene nalik nemim zmijama koje se ukrštaju, grickao si nokte sve dok se ne bi skvrčili kao školjke, i tvoja ruka se nastavljala na moju i preplitali smo se onim glistama koje zovemo prsti. Jadan ti. Pre toga nosao si me u naručju stenjući uspavanke u gluvo doba noći umesto da lalaš. Prao si mi guzu, tvoje gliste su dodirivale moju kaku koja je ostavljala trag i sušio si odeću kada bih te upišao. A pre toga morao si da ubediš moju majku da je lepa...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Luis Brito

Sinopsis

Priča koju sam počela da pišem mogla bi da postane ili deo antologije kratkih priča, usredsređenih na različite, međusobno povezane likove, ili odlomak iz života jednog young adult-a. Nalazimo se u bliskoj budućnosti, a unutar jednog četa zabrinutih roditelja izbijaju uzbuna i panika, koje se u jednoj zbijenoj zajednici, naizgled obzirnoj i čestitoj, a uistinu modroj od zavisti i sebičnosti, lančano prenose. Pojavljuje se intenzivno – dok se nižu prepirke, laži, poze i uspesi malih, bednih moćnika – iskreno roditeljsko nerazumevanje emotivnog života dece, kao i potpuni fijasko u pokušaju da i...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Arianna Giorgia Bonazzi