View Colofon

Diário de uma Portuguesa em Angola

Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Patrícia Patriarca

Uvod


Godinama unazad zasipali su me pričama o Angoli. Pričama koje idu iz jedne u drugu krajnost, počev od onih koji su se zaljubili na prvi pogled i odmah se osetili kao kod kuće, do onih kojima je sve bilo odbojno i nikada nisu uspeli da se priviknu. Fantastičnim pričama za koje pomislimo da su svakako izmišljene, jer negde u sebi ne verujemo da je moguće da su istinite. Oduvek sam mislila da preteruju i da je svako svojoj priči dodavao neku mrvicu, a u nekim slučajevima i čitavu pogaču.

Godinama sam se kolebala da li da odem da upoznam tu mističnu zemlju. Ponekad sam mislila da moram da je upoznam, da mi treba taj pečat u pasošu, kao neki dokaz hrabrosti. Ali bilo je i trenutaka kada je strašljivica koja takođe postoji u meni odbijala ovu avanturu i tada sam mislila da me Angola nikada neće videti.

Čim mi se ukazala prilika - nisam ni trepnula. Izvadila sam novi pasoš, primila sve obavezne vakcine trudeći se da odagnam strah od bezbrojnih bolesti koje bih tamo mogla da zakačim, sredila sam vizu, oprostila se od svog najboljeg četvoronožnog prijatelja, spakovala kofer i krenula… spremna za pustolovine u nepoznatoj zemlji. A ko zna, možda se i zaljubim u nju.

Prvi deo
Luanda
Prvi dan


Probudila sam se pre vremena, osećajući se kao jedna od onih pustolovki koje viđamo u američkim filmovima kako se otiskuju na putovanja u neistražene ili daleke zemlje naoružane samo željom da upoznaju druge kulture i nove narode, iako je, u mom slučaju, zemlja već bila portugalska kolonija. Bila sam toliko uzbuđena zbog putovanja da sam provela noć u polusnu, u strahu da ne zakasnim na avion.

Moram da priznam da obožavam aerodrome. Onaj vrtlog ljudi koji žure na sve strane u potrazi za svojim šalterom, obožavam onaj monitor na kojem su nanizana mesta koja bih želela da posetim, duge rastanke u suzama, zatim one stidljive i užurbane kako bi se sakrile suze, one emotivne s čvrstim zagrljajima koji nagoveštavaju čežnju i one kratke i vesele pred dugo iščekivani odmor.

Let od osam sati protekao je prilično mirno, sedela sam na svom mestu sa slušalicama u ušima i gledala filmove, puštajući maštu da luta i zamišlja kako bi mogao da izgleda dolazak. Da li će ljudi razumeti koliko sam uzbuđena zbog toga što ću upoznati njihovu zemlju, da li će biti ljubazni, da li ću se prilagoditi od prvog trenutka? Ova pitanja vrzmala su mi se po glavi. Disala sam duboko i prepuštala se pozitivnim mislima.

U Luandi me dočekuje temperatura na koju nisam navikla, trideset vrelih i vlažnih stepeni obmotalo me je poput nekog prijatnog mekanog ćebeta koje sam prihvatila kao znak dobrodošlice. Kao i uvek kada nešto doživimo po prvi put, sve mi je novo i nastojim da to sve polako upijam kako mi ništa ne bi promaklo.

Prstiju isprepletenih u nemoj molitvi posmatrali smo uobičajenu povorku kofera moleći se da se moj kofer nije izgubio. Zatim sam pokušala da se što udobnije smestim dok budem čekala svoj prevoz. Nakon sat vremena koje sam provela sedeći na neudobnim i tvrdim sedištima, nije mi bilo teško da zaboravim na to i počnem da posmatram ono što se zbiva oko mene. Gledala sam poput slepca koji je upravo progledao, jer je boravak na tom aerodromu, koji ne može da se poredi ni sa jednim drugim na kojem sam bila, jedinstveno iskustvo. Napokon je stigao naš prevoz.

Gužva u saobraćaju je najčešći izgovor koji se može čuti i niko se ne usuđuje da protivureči budući da čim stupimo u saobraćaj, to su reči koje se najviše koriste u ovim krajevima. Već sam imala predstavu o tome šta me čeka, ali niko me nije upozorio da u glavnom gradu praktično nema kolovoza. Ipak je to glavni grad. Umesto kolovoza, postoje rupe dovoljno velike da u njih stane čovek, a posle kiša još su veće. Da ne pominjem da osvetljenja uopšte nema. Svetiljke postoje, kao i brojni semafori, ali struje nema… nigde, ni na ulici ni u kućama. Bilo nam je potrebno sat vremena obilaženja (kako rupa tako i bezbrojnih ljudi koji prelaze ulicu kao da su na šetalištu a ne na kolovozu), ulica bez osvetljenja, lomača od đubreta koje gori (jedini izvor svetlosti), razrušenih skladišta i kuća (dobro, priznajem da kuća zvuči preterano za četiri zida od nepoznatnog materijala, krov od cinka, bez traga prozora ili vrata) i stigla sam na svoje odredište.

Moram da priznam da sam, kada sam videla većinu postojećih kuća, počela sa strepnjom da se pitam gde li ću živeti u narednih mesec dana, ali pošto sam se verovatno rodila pod srećnom zvezdom, naša kuća pre je ličila na palatu nego na kuću i pritom je imala dve stvari koje smatram neophodnim: kupatilo s tekućom vodom i klima-uređaj. Život je lep. Naredni korak bilo je temeljno kupanje kako bih sa sebe sprala lepljivu vrućinu, i prospavana noć kako bih vratila kosti i članke izglobljene putovanjem na mesto i bila sam kao nova.

Nisam kadra da duboko udahnem jer me vrućina guši a vazduh je toliko vlažan da miriše na jod. Komarci igraju oko svakog izvora svetlosti na koji nalete. Nadam se da će ostati gde su i ostaviti me na miru. Nikada nisam naročito volela insekte, a posle časa o zaraznim bolestima koje se mogu dobiti u ovoj tropskoj zemlji, priznajem da ih se plašim.

Ali uprkos svemu ovome… mislim da će mi se dopasti ovde.

Drugi dan


Spavala sam kao beba. Mešavina sedam sati leta, jednog sata vožnje i nemilosrdne vrućine navela me ja da zahvalim nebesima što u sobi imam klima-uređaj. Mali veliki luksuzi. Sobu delim sa sestričinom moje domaćice, devojčurkom po imenu Anžela, mojom saputnicom i družbenicom u avanturama. Soba je ružičasta (pristaje mi kao salivena, šta ću kad sam princeza), s dva kreveta na sprat, radnim stolom i televizorom ravnog ekrana koji ne radi, ali lepo pristaje kao ukras.

Pošla sam u kupatilo naoružana četkicom za zube i flašom vode da obavim jutarnju higijenu.
Čini mi se rasipnički prati zube flaširanom vodom, ali se ne usuđujem da se oglušim o naređenja moje lekarke, a čim sam ugledala boju vode koja je potekla iz slavine, njene preporuke mi više nisu delovale tako nerazumno. Drugi razlog je to što ne želim da se razbolim u zemlji koja ima tako nepouzdan zdravstveni sistem, a pored toga još i preterano skup.

Doručak nije ni po čemu zaostajao za onim što imam običaj da jedem u Portugalu, gde nikada ne nedostaju kafa s mlekom i sveža zemička, koju nam je donela mala Anžela i spremna sam za prvi dnevni odlazak u prestonicu.

Sve što se zbiva na trotoarima meni je novo a toliko se toga događa da sam na trenutak osetila vrtoglavicu od neprestanog okretanja s jedne strane na drugu da mi baš ništa ne bi promaklo. Sve mi je novo i čudno, tako daleko od onoga na šta sam navikla, potpuno sam fascinirana. Naš vozač je mlađi sin žene kod koje smo odsele, koja nas hrani i ophodi se prema nama kao da smo princeze. Vozili smo se neko vreme, a onda je zaustavio crni džip sa zatamnjenim staklima nadomak potoka kraj kojeg je bilo mnoštvo dečaka i sijaset automobila širom otvorenih vrata. Tik do mene obreo se dečak nag do pojasa, u šorcu prepunom rupa i japankama dva broja manjim od njegovih stopala, s kofom punom vode u ruci i zamislite samo moj šok kada je čitavu prosuo u auto. Sreća što su stakla tamna pa dečko nije mogao da vidi izraz neverice na mom licu. Na moje pitanje šta to radi, objasnili su mi da se ovako peru automobili u ovim krajevima. Količina prašine u vazduhu je tolika da samo ovako može da se spere, a kako su temperature veoma visoke sedišta se osuše za tili čas. I dalje mi je čudno, ali ko sam ja da sudim.

Nakon jednosatnog čišćenja našeg džipa, nastavili smo ka Luandi. Po dolasku u prestonicu, i dalje iščekujem da vidim crte po kojima ću prepoznati grad, ali od njih ni traga ni glasa. Ulice su zbrka bez označenih pravaca, pešaci prelaze gde i kako hoće, pešački prelazi ne postoje, umesto pločnika postoji samo crvena zemlja i vidim gomile đubreta gde god da pogledam.

Proveli smo dan ulazeći i izlazeći iz automobila, menjajući nepodnošljivu tropsku vrelinu na ulicama za nordijsku hladnoću u automobilu, ulazeći i izlazeći iz “Belas šopinga” (naj-in tržnog centra u kraju) gde sam se osetila gotovo kao u Portugalu i, kao šlag na torti, u odlasku u ekvivalent angolskog maksija. Bezbroj kasa i pred svakom red od desetak ili više ljudi, zaposlenih više nego što mogu da prebrojim, i, uprkos tome, obrela sam se pred tezgom sa suhomesnatim proizvodima s još četvoro klijenata čekajući više od dvadeset minuta dok je šestoro zaposlenih koji bi trebalo da uslužuju klijente bilo super “zauzeto” međusobnim razgovorima ili besciljnim muvanjem. Bilo čime osim usluživanjem klijenata. Tipično.

Ništa kao karakterističan obrok zemlje u kojoj smo da upotpuni dan i učini da se osetim kao Angolka. Riba tarpon na žaru s kuvanom bananom. Ocena: prava poslastica! Lakše mi je jer sada makar znam da neću umreti od gladi, pod uslovom da zanemarim neke od osnovnih higijenskih normi, no prihvatila sam poznato geslo koje glasi daleko od očiju, daleko od srca. Ili, u mom slučaju, daleko od očiju, mir u stomaku.

Samu sebe iznenađujem prirodnošću i snalažljivošću s kojima prihvatam stvarnost ove zemlje.

Treći dan


Sinoć je grmelo i pljuštalo. Za mene je to bio prelep spektakl majke prirode, crno nebo neprekidno osvetljeno munjama. Prvi put sam videla noćno osvetljenje u ovoj zemlji. Ali zbog ovoga je u gotovo svim kućama osim naše nestalo struje jer, zahvaljujući svim znanim i neznanim bogovima, imamo generator.

Probudila sam se veoma rano, jer ovde ne može drugačije. Ima mnogo toga da se obiđe, mesta na koja treba stići i pride još treba uračunati vreme izgubljeno u saobraćajnim gužvama. Za putovanje koje bi na bilo kojem drugom mestu moglo da potraje četvrt sata, utrošićemo u najboljem slučaju sat i po. Nije da se žalim, prizor je uvek drugačiji, makar prolazili istim putem. Prva jutarnja poseta na putu ka doručku: bubašvabe natprirodne veličine, makar za moje standarde, svuda po podu. I šta sam uradila? Zavrištala upomoć iz petnih žila? Izigravala istrebljivača s papučom na gotovs? Neee, ništa od toga! Na vrhovima prstiju, kao da prelazim preko minskog polja, pažljivo da ne bih nagazila nijednu, produžila sam svojim putem i ostavila ih da brinu svoje brige.

More by Tamina Šop

Esmeralda

Sveće umesto lustera. Vedra umesto bidea. Slučajni, legalni pobačaji, u izobilju. Bilo je to u srednjem veku, u toku je bio još jedan porođaj u kući. Srećna, rodila se svetlost. Bila je to prva devojčica plavih očiju. Po prvi put na zemlji, pod nebeskim svodom, nijanse očiju onoga što je iznad, a ne ispod. Prvo čudo estetike kakvo, a ni slično, kestenjaste i/ili crne oči kraljevstva nikada nisu videle. Žena je izašla napolje. S organskim zelenišem u jednoj i novorođenčetom u drugoj ruci. Pošla je u crkvu da im pokaže ono, možda će sveštenik umeti da odgonetne značenje, možda stoji negde u s...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Luis Brito

O arrendamento

Moji prsti ogrubeli od rada i starosti grebu mi obraze kad god stanem da brišem ove suze koje ne prestaju. Ubeđena sam da je more beskrajno i ne znam odakle se svako malo u meni rodi još jedna tuga kad sam iznutra već mrtva. Zar nema mira ni kada se sve završi? Nikada nisam videla more, ali znam kako se prave staze. Vodi niko nije gospodar, ona uvek teče gde ona hoće, ali ja znam kako da je usmerim u brazde i iskoristim njenu tvrdoglavost, pre nego što mi opet umakne i dene se tamo daleko puneći prostore mog neznanstva. Još uvek nisam samerila čuđenje pred prizorom okeana, nepismena sam za ho...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Daniela Costa

Tapioka

Brundanje motora kombija udruženja najavilo je da je vreme ručku. Sunce je bilo toliko upeklo da je postalo nevidljivo. Starac je stajao pod smokvom, u štrokavoj raskopčanoj košulji, s podozrivim osmehom na usnama koje su stiskale cigaretu. Pogledom je pratio Brazilku, dve velike vlažne mrlje pod pazusima i još jedna na leđima uniforme, dok je izlazila iz kombija, vadila hranu i išla ka poljskoj kuhinji, gde ju je obično čekao. – Čika Žuao! Čika Žuao! Njegovo smežurano lice zgrčilo se od smeha, otkrivajući brazde kestenjaste od znoja i prašine. – Čika Žuao! Ej, čika Žuao? Zabavljao se ...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Daniela Costa

Stvari koje se nikada ne menjaju

Još uvek u meni nije bilo straha od tebe pa sam pružao ruku uvis tražeći vezu sa tvojom. I tvoja ruka se spuštala, mlaka kao muzika u liftu, imala je vene nalik nemim zmijama koje se ukrštaju, grickao si nokte sve dok se ne bi skvrčili kao školjke, i tvoja ruka se nastavljala na moju i preplitali smo se onim glistama koje zovemo prsti. Jadan ti. Pre toga nosao si me u naručju stenjući uspavanke u gluvo doba noći umesto da lalaš. Prao si mi guzu, tvoje gliste su dodirivale moju kaku koja je ostavljala trag i sušio si odeću kada bih te upišao. A pre toga morao si da ubediš moju majku da je lepa...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Luis Brito

Sutra

Karlota je ležala poleđuške u udobnoj, mekanoj postelji i zurila u nevidljivu tačku na plafonu, jedva obuzdavajući disanje kojeg je postala svesna kada se prenula iz košmara. Već se nije više ni sećala sna, nego samo osećanja očaja koji ju je probudio. Od trenutka kada se iznenada probudila usred noći, bezuspešno je svim silama pokušavala da umiri puls. Digla je ruke, zbacila pokrivač i ustala iz kreveta, ne obazirući se na plačljivo mjaukanje Matijaša, narandžastog prugastog mačka koji je dotada spokojno ležao pokraj nje. Bosim stopalima opipala je pod čija hladnoća ju je vraćala u stvarnost...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Patrícia Patriarca
More in SR

Flomaster

      Robert je prvo sam na sofi, levo od fleke koju je Sven pre nekoliko meseci napravio crvenim flomasterom. Pita kako sam, da li rade apoteke i prodavnice, imam li sve što mi treba, šta ću ako se nešto desi. Dobro sam, rade, imam, neće se ništa desiti. Svakog dana me pita isto, svakog dana mu isto odgovaram. Ovde se ništa ne dešava posle pet po podne. Poenta zatvaranja je da se ništa ne desi, htela bih da dodam, ali znam da to nije pametno. Robert kaže da je žedan, ustaje po čašu vode. Nema gradskog prevoza, svi su u stanovima, na ulicama je samo policija, hitna pomoć, dostavljači na bicikl...
Written in SR by Jasna Dimitrijević

Dnevnik

21. avgust Moje ime je Erik Tlom, a ovo je moj dnevnik. Pisanje mi je preporučio psihijatar, valjda u cilju boljeg lečenja. Ali kome zapravo treba da pišem? Njemu? Ženi Lini? Valjda joj neće pokazati moje beleške. Na izražene sumnje mi je odgovorio: »Pišite sebi.« Tako sam, dakle, kupio kožnu sveščicu i našao se ovde, za pisaćim stolom, da bih sebi pisao dnevnik, pri čemu ne mogu da se otarasim čudnog osećaja da pišem još za nekog drugog – ali za koga? 22. avgust Da objasnim svoj prvi dnevnički zapis (kome? sebi? njemu? tebi?): doživeo sam nervni slom koji je ostavio toliko teške posledice ...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Mirt Komel

Zujanje

U vozu, pri kraju putovanja, kroz zamašćeni prozor video je ivice neba. Ustao je da pogleda i s druge strane vagona i prišao muškarcu koji je zaspao lica skrivenog iza zavese, dok je desnu ruku čvrsto držao preko male putne torbe, koja je stajala na sedištu pored. Da, i s njegovog se prozora videlo isto. Kompaktni prekrivač, indigo boje, paralelan sa širokim poljem punim suvih žbunova. A na njegovoj ivici, svetlo i vedro plavetnilo, poput udaljenog mora, koje lebdi između neba i zemlje. Negde iznad indigo prekrivača bilo je sunce. Kada je ustao, odjednom je osetio metež u vagonu, ljudi su...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Lavinia Braniște

Sinopsis

Priča koju sam počela da pišem mogla bi da postane ili deo antologije kratkih priča, usredsređenih na različite, međusobno povezane likove, ili odlomak iz života jednog young adult-a. Nalazimo se u bliskoj budućnosti, a unutar jednog četa zabrinutih roditelja izbijaju uzbuna i panika, koje se u jednoj zbijenoj zajednici, naizgled obzirnoj i čestitoj, a uistinu modroj od zavisti i sebičnosti, lančano prenose. Pojavljuje se intenzivno – dok se nižu prepirke, laži, poze i uspesi malih, bednih moćnika – iskreno roditeljsko nerazumevanje emotivnog života dece, kao i potpuni fijasko u pokušaju da i...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Arianna Giorgia Bonazzi

ČMRLJEV ŽLEB – KRATAK SADRŽAJ

Čmrljev žleb je kratak roman čiji su glavni junaci članovi porodice Flajs i žitelji sela Strmčnik gde pomenuta porodica ima predivan mali hotel. Svi su veoma srećni, a gosti izuzetno zadovoljni – bar na površini tako izgleda. U knjizi će se pokazati da to nije istina i zašto je tako. Početna scena je nedeljni ručak, na stolu je činija s goveđom supom s rezancima, a za stolom sede članovi porodice: momak u ranim dvadesetim koji uporno proverava svoj mobilni i ne krije da bi upravo sada želeo da bude negde daleko odatle; pored njega sedi njegova mama, žena srednjih godina koja je evidentno veoma...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Agata Tomažič

Automobil iz stare Grčke

Bio je vreo junski dan. Samo, tada se nije govorilo jun, već targelion, ili skiroforion. Dve prilike izašle su izvan atinskih zidina, u srdačnom razgovoru, i nastavile šetnju prirodom duž korita reke Ilis. Razgovarali su uglavnom o ljubavi. Dečak, mlađi od njih dvojice, sa sobom je nosio prepis tuđeg traktata o tome kako je ljubav zlo, u šta je i sam verovao. Zapravo, sve o čemu je on razgovarao bio je taj traktat. Stariji muškarac se u sebi nije slagao sa njim, ali strast s kojom je mladić govorio prilično ga je uzbuđivala. Kada su došli do jednog visokog platana, muškarac se ispružio u trav...
Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Ondrej Macl