View Colofon
Original text "Esmeralda da depressão" written in PT by Luis Brito,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

Esmeralda

Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Luis Brito

Sveće umesto lustera. Vedra umesto bidea. Slučajni, legalni pobačaji, u izobilju.

Bilo je to u srednjem veku, u toku je bio još jedan porođaj u kući. Srećna, rodila se svetlost. Bila je to prva devojčica plavih očiju. Po prvi put na zemlji, pod nebeskim svodom, nijanse očiju onoga što je iznad, a ne ispod. Prvo čudo estetike kakvo, a ni slično, kestenjaste i/ili crne oči kraljevstva nikada nisu videle.

Žena je izašla napolje. S organskim zelenišem u jednoj i novorođenčetom u drugoj ruci. Pošla je u crkvu da im pokaže ono, možda će sveštenik umeti da odgonetne značenje, možda stoji negde u spisima, a ako sveštenik ne zna, možda će biskup znati. Pre svega, blagoslov, i s njim uverenje da ih neće žive spaliti, ni majku ni ćerku, jer one nisu ni veštice ni kurve, i nisu krive za ono.

“Ono” je moglo biti đavolja rabota. Nikad se ne zna, međutim ženine misli upravljale su se ka lepoti i nevinosti. Zdrava pamet umela je da blesne i u Mračno doba, kao i danas, kao i uvek, da blesne.

Nije bilo potrebe za biskupom, jer ih je sveštenik sâm primio i blagoslovio, zabrinuta majka je osetila olakšanje, ali ipak je postojao jedan uslov, da pođu s njim da vide kralja. I kralj ih je primio i odmah naredio da se priredi gozba, da se proslavi čudo.

Izneli su organsku ćuretinu, pire od organskog slatkog krompira, organsko grožđe, stvari kojih u ono doba nije bilo. Majka je, izgladnela i zapanjena, osetila još veće olakšanje, s divljenjem posmatrajući velelepni dvor, lep kako iznutra tako i spolja. A vlastelini su predložili - to jest, naložili - da devojčica živi na dvoru. Predložili su - to jest, naložili - da se zove Esmeralda, i zatim da majka ode, a da se devojčica preda dadiljama, one će znati šta da čine.

Majka je mogla da posećuje devojčicu jednom mesečno i kad god bi došla dali bi joj vreću dukata. Prava su dužnosti, dužnosti su prava, a s tom vrećom ipak je mogla da prehrani ostalu svoju biološku decu, koja su se rađala i umirala u skladu s hirovima meseca.

Esmeraldu su na dvoru zatvorili u sobu bez prozora. Učenjaci i savetnici sjatili su se i pohitali, jemčeći da Esmeraldu valja čuvati poput dragulja, daleko od urokljivih pogleda i, iznad svega, što dalje od svetlosti, jer bi ona zasigurno ožela te bisere, one plave zenice, nikada ranije viđene, smeštene na malecko lice prelepe bebe.

Povorke su dolazile sa sve četiri strane kraljevstva kako bi videle tu plavet. Ustanovili su da je Mračnom dobu došao kraj, jer su dugačke povorke pristizale da vide čudo, upoznaju novu kraljevu kći, koja će svojom plavom krvlju od sada potomcima darivati plave oči i tako dokazati čistotu loze, uzvišenost onog naroda, njegovu strahovitu nadmoć nad okolnim narodima.

Glas se proneo daleko, stigao je do visina i nizina susednih kraljevstava, koja su brže-bolje poslala svoje izaslanike da vide to čudo. Donosili su poklone s Istoka, organske slonove i majmune iz Kine, vunene grudnjake, stvari kojih nije bilo u ono doba. Ovce su delovale uhranjenije, ravnice ravnije, tama plavlje. Toliko je bilo poklona, toliko darova, toliko pompe, da je kraljevstvo, još od ranije imućno, postalo opsceno bogato. Postalo je imperija, a danas, kada je u opadanju, ima onih koji tvrde da je zbog Esmeraldinih očiju zastava onog pravougaonika, u vreme monarhije, bila belo-plava.

Devojčica plavih očiju bila je navršila deset godina. Bila je skriveno blago. Kad god bi kralj priredio gozbu, pozvao bi je kako bi je ambasadori videli i divili joj se u sedmercu. Izveli bi je iz tamne sobe u kojoj su je krili od svetlosti života, dadilje bi je na brzinu obukle, a ona bi, naučena da ih krije, otrla suze usamljenosti i ropstva.


“Ima plave oči jer je naša krv plava.”

“Bog ju je poslao da pokaže čistotu plemenite loze.”

“Esmeralda imperije je tu, a šta je s majkom, gde je ona?” - upitao je neko, ubrzo zatim odveden na giljotinu zato što je pitao za nekoga.

Esmeralda je još više plakala, pretvarala se u jezero suza, i vraćala se u mračnu sobu. Zbog tame, videla je samo tužnu izludelu priliku, ali nikada nije shvatila da je to njena sopstvena senka. Na gozbama su njene oči još jače sjajile zbog suza koje nisu prestajale i koje su ih natapale. Oči, što tužnije, to plavlje. Zahvaljujući tome, gosti bi nastavljali da piju, kralj da se goji, a kraljevstvo da se bogati.



PRESIJA, PRESIJA


Presija, presija, depresija.

Dogodilo se tako brzo da je bilo iznenada, onog dana kada se sve promenilo.

Internet je nestao, preko noći, odjednom, u trenu, za tili čas.

Tako je: internet je nestao, vrlo brzo, presija, presija, depresija.

Žuao je to prvi shvatio, jer on je bio taj koji je izmislio kraj interneta. Pošao je na posao, deprimiran, izašavši iz stana svoje majke, koja je imala kliničku, dijagnostifikovanu, dakle opravdanu depresiju.

Presija, presija, depresija, Žuao je razmišljao o tome šta je depresija. Filozofirao je, a od toga nema ničega nesnosnijeg. Depresija je nešto opšte, ne samo njihovo, mogao je da je prepozna gde god da pogleda, nije bila samo stvarnost čitavog društva. Depresija je bila univerzalni zakon, u depresiji je bilo sve što je pod presijom, drugim rečima, sve što postoji, pod nebeskim svodom, i nad njim takođe. Život je spoticanje.

Ali njegova majka imala je dijagnostifikovanu depresiju; a to je druga priča. Klinička depresija je vrhunac opšte depresije, vrhunac okrenut nadole, sunovrat bez dna, bespomoćnost kakva se ne može ni zamisliti. Ko ne zna šta je klinička depresija nije kadar da je pojmi, jednako kao što nije kadar da leti, vozi bicikl zatvorenih očiju ili pliva dva sata pod vodom. Žuao je, u svojoj depresiji, koja je bila majčina, koja je bila opšta, koja je bila ljudska, uspevao da nasluti ukus i nauk stanja koje se naziva dubokom depresijom.

Majka nije izlazila iz kuće već tri meseca. Žuao je dolazio i odlazio iz stana koji je ličio na tamnicu, vukući depresiju za sobom poput krila. Niko osim Žuaa nije otvarao prozore kako bi duvanski dim zamenio manje sabijen vazduh. Hranio ju je. Ako bi starica sama nešto pojela, siroti Žuao osećao se kao da je postigao nešto veliko.

Depresija je zarazna. Žuaova majka ju je zakačila, pa ju je onda prenela sinu, koji ide depresivan na posao, a tamo deprimira druge. Žuao je radio u fotokopirnici i obim deprimirajućih stvari koje je svakodnevno štampao dovodio ga je do zapanjenosti i očajanja.

Radove iz prava, beskorisne disertacije koje niko neće pročitati, pisma za neuspele flertove, reklamne brošure. Šolje s fotografijama nekog žgolje, podloge za miša za laboratorije i farmaceutske kompanije, te demprimirajuće prodavce antidepresiva. Fotografije parova koje je ljubav prevarila, razvučene na platnu. Nalepnice za automobile. Zagađenost se rimuje s deprimiranost.

Bila je zima, što, naravno, pogoršava depresiju. Sunce je sijalo tek ponekad, kišnih dana bilo je na pretek, previše oblaka, premalo dnevne svetlosti… a ima li ičega depresivnijeg od toga?

Tog zimskog dana sunce se ipak promolilo. Najavili su na vremenskoj prognozi. Ali bio je decembar i sunce je bilo stidljivo i bledo, poput Žuaa i drugih ljudi koji su iskoristili trenutak da prošetaju kraj reke. Stidljivo i bledo sunce činilo je da bledi ljudi zamalo postanu manje stidljivi. Sada su zamalo gledali jedni druge, zamalo se osmehivali, zamalo su živeli, makar tu, pored reke, makar tu, onog sunčanog zimskog dana.

Žuao je šetao duž spokojne reke, pokušavajući da otrese depresiju. Zažmurio je na suncu, pružio lice toploti, nešto u njemu se zacelilo. Kad god bi stao da posmatra druge, postajao bi još tužniji. A to je ozbiljan problem za nekoga ko, poput njega, radi neposredno s ljudima.


Pogledao je na deprimirajući sat. Bilo je vreme da krene na posao i bavi se tuđim depresijama. U radnji je sedeo na hoklici, od koje su ga bolela leđa, slao je narudžbine mejlom, štampao u boji, crno-belo, jednostrano i dvostrano, male i velike formate. Gde god da se okrene, depresija. Majice s deprimirajućim sloganima, duksevi s deprimirajućim sloganima, Božićni pokloni. Kreditne kartice koje ne rade, kompjuteri koji se koče. Dobavljač tonera koji kasni, a pritom dostavlja sve veće i veće račune, zbog nekakve depresije. Čovek koji je doneo toner ne može ništa, odgovara, izveštava, pruža informacije, nema pravo ni da bude on sam.

Radno vreme se završilo. Otišao je kući. Više nije bilo sunca ni za koga. Kada je stigao kući, majka je gledala u telefon.

Žuaovi dani imali su dva trijumfalna trenutka: kada bi majka sama nešto pojela i kada bi otišla na društvene mreže. Provela je čitavu zimu u onoj depresiji, zaustavljena i zarobljena, gledajući u prazno. Tek bi ponekad uspela da ode na društvene mreže, nakon što bi jela. Bio bi to znak poboljšanja, makar bi malo mrdnula prste i oči, život bi makar blesnuo u njoj.

Klinička, dijagnostifikovana depresija je ovo: osoba je toliko tužna da ni ne mrda. Kao da je mrtva. Tog dana Žuao je odlučio da ne plati račun za internet.

More by Tamina Šop

O arrendamento

Moji prsti ogrubeli od rada i starosti grebu mi obraze kad god stanem da brišem ove suze koje ne prestaju. Ubeđena sam da je more beskrajno i ne znam odakle se svako malo u meni rodi još jedna tuga kad sam iznutra već mrtva. Zar nema mira ni kada se sve završi? Nikada nisam videla more, ali znam kako se prave staze. Vodi niko nije gospodar, ona uvek teče gde ona hoće, ali ja znam kako da je usmerim u brazde i iskoristim njenu tvrdoglavost, pre nego što mi opet umakne i dene se tamo daleko puneći prostore mog neznanstva. Još uvek nisam samerila čuđenje pred prizorom okeana, nepismena sam za ho...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Daniela Costa

Diário de uma Portuguesa em Angola

Uvod Godinama unazad zasipali su me pričama o Angoli. Pričama koje idu iz jedne u drugu krajnost, počev od onih koji su se zaljubili na prvi pogled i odmah se osetili kao kod kuće, do onih kojima je sve bilo odbojno i nikada nisu uspeli da se priviknu. Fantastičnim pričama za koje pomislimo da su svakako izmišljene, jer negde u sebi ne verujemo da je moguće da su istinite. Oduvek sam mislila da preteruju i da je svako svojoj priči dodavao neku mrvicu, a u nekim slučajevima i čitavu pogaču. Godinama sam se kolebala da li da odem da upoznam tu mističnu zemlju. Ponekad sam mislila da moram da ...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Patrícia Patriarca

Tapioka

Brundanje motora kombija udruženja najavilo je da je vreme ručku. Sunce je bilo toliko upeklo da je postalo nevidljivo. Starac je stajao pod smokvom, u štrokavoj raskopčanoj košulji, s podozrivim osmehom na usnama koje su stiskale cigaretu. Pogledom je pratio Brazilku, dve velike vlažne mrlje pod pazusima i još jedna na leđima uniforme, dok je izlazila iz kombija, vadila hranu i išla ka poljskoj kuhinji, gde ju je obično čekao. – Čika Žuao! Čika Žuao! Njegovo smežurano lice zgrčilo se od smeha, otkrivajući brazde kestenjaste od znoja i prašine. – Čika Žuao! Ej, čika Žuao? Zabavljao se ...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Daniela Costa

Stvari koje se nikada ne menjaju

Još uvek u meni nije bilo straha od tebe pa sam pružao ruku uvis tražeći vezu sa tvojom. I tvoja ruka se spuštala, mlaka kao muzika u liftu, imala je vene nalik nemim zmijama koje se ukrštaju, grickao si nokte sve dok se ne bi skvrčili kao školjke, i tvoja ruka se nastavljala na moju i preplitali smo se onim glistama koje zovemo prsti. Jadan ti. Pre toga nosao si me u naručju stenjući uspavanke u gluvo doba noći umesto da lalaš. Prao si mi guzu, tvoje gliste su dodirivale moju kaku koja je ostavljala trag i sušio si odeću kada bih te upišao. A pre toga morao si da ubediš moju majku da je lepa...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Luis Brito

Sutra

Karlota je ležala poleđuške u udobnoj, mekanoj postelji i zurila u nevidljivu tačku na plafonu, jedva obuzdavajući disanje kojeg je postala svesna kada se prenula iz košmara. Već se nije više ni sećala sna, nego samo osećanja očaja koji ju je probudio. Od trenutka kada se iznenada probudila usred noći, bezuspešno je svim silama pokušavala da umiri puls. Digla je ruke, zbacila pokrivač i ustala iz kreveta, ne obazirući se na plačljivo mjaukanje Matijaša, narandžastog prugastog mačka koji je dotada spokojno ležao pokraj nje. Bosim stopalima opipala je pod čija hladnoća ju je vraćala u stvarnost...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Patrícia Patriarca
More in SR

O arrendamento

Moji prsti ogrubeli od rada i starosti grebu mi obraze kad god stanem da brišem ove suze koje ne prestaju. Ubeđena sam da je more beskrajno i ne znam odakle se svako malo u meni rodi još jedna tuga kad sam iznutra već mrtva. Zar nema mira ni kada se sve završi? Nikada nisam videla more, ali znam kako se prave staze. Vodi niko nije gospodar, ona uvek teče gde ona hoće, ali ja znam kako da je usmerim u brazde i iskoristim njenu tvrdoglavost, pre nego što mi opet umakne i dene se tamo daleko puneći prostore mog neznanstva. Još uvek nisam samerila čuđenje pred prizorom okeana, nepismena sam za ho...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Daniela Costa

Ostrvo

Sve do danas ne znam tačno šta sam tražila na ostrvima. Znam samo šta sam ostavila za sobom. Zemlju koja mi je izdala pasoš. Ženu koja me je donela na svet. Stvari koje se mogu kupiti novcem. Svet koji nisam uspela da promenim. Voda u moru bila je topla. Talasi su uveče blještali od svetlećeg planktona. Nakon godina putovanja, mešala su mi se pristaništa među palminim gajevima, s kojih sam se ukrcavala na sledeće čamce. Mešali su mi se nazivi ostrva, koji su počinjali rečima koh i nusa. Mešale su mi se tamne oči i šarena garderoba drugih putnika. Ipak, povremeno sam na putu sretala ljude koji ...
Translated from PL to SR by Ivana Drenjanin
Written in PL by Urszula Jabłońska

S pticama delim nebo

      Ponekad stvarno postane neizdrživo. Toliko glasno mljackaju da su me probudile. Osim toga, još se i prepiru ko će dobiti najukusniji zalogaj, pa ne mogu da zaspim. Sve se čuje, iako su na prozorima dupla stakla i ramovi dobro dihtuju. Ovaj bi bundevino seme, onaj hoće laneno, jer tako simpatično hrska, najmlađi halapljivo grabe nadrobljeni hleb, ženke nikako ne žele lojnu kuglu. Ko bi pomislio da drozdovi, crvendaći, plave senice i zelentarke u svoje organe za varenje neće da strpaju baš sve što im padne pod kljun. Baš su probirljivi ovi stanovnici našeg parka. Čovek mnogo toga ne bi pom...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Agata Tomažič

Preparirano telo

Pod našom kožom nalaze se čitavi svetovi. Ako se bar može verovati ilustracijama. Ponekad nisam sigurna. Stežem ključnu kost. Štrči kada podignete ramena. Često to radim. Ključna kost je jaka, ali tanka. Ne bih mogla da je polomim. Ili bar ne golim rukama, ali ako bih je udarila nečim teškim, možda onom kamenom figurom na primer, sigurno bih je polomila. Nije potrebno mnogo da nestanete. Dovoljno je da se jednom zagrcnete i to je to. Gde završavaju komadići koji skrenu u pogrešnu rupu. Ne vidim ništa od krajnika koji vise u dnu usne duplje. Ležim na kauču, topli laptop mi je na stomaku, previ...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Nikki Dekker

O VRANCIMA I DEMONIMA

Jučerašnjeg dana se sećam kao da je bio juče. U Briselu sam uzeo voz do Haga – dva voza zapravo, jer sam morao da presedam – samo da bih video jednu jedinu sliku. Demon opsesivne želje me je toliko obuzeo da sam jednostavno morao da odem. Ali, putovanje je bilo daleko od onoga što sam zamišljao – lepo, opušteno putovanje u Holandiju – a to sam shvatio odmah posle izlaska iz hotela, pošto sam ostavio sve i svakoga iza sebe. Zamalo da na briselskoj Gare du Nord uđem u pogrešan voz jer sam se sinhronizovao na raspored Gare Central, tako da sam se umesto kupovine preko veb aplikacije odlučio za st...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Mirt Komel

Pande parka Ueno

Otkad su se deca rodila, ili možda otkad sam na društvenim mrežama, ili čak otkad sam zbog posla primorana da komuniciram na jasan i prijemčiv način, i da se, ukratko, pozivam na ono što je poznato, umesto da to izmišljam, delila sam svoje vreme na ono stvarno, to jest na ono u kome sam mogla da pričam sa sobom na svom stvarnom jeziku, i na lažno vreme, to jest na ono u kome sam morala da se izražavam po kategorijama, u okviru registara ili da zauzimam veštačke stavove. Čitala sam u romanima o upornim i nepokolebljivim ljudima koji bi ustajali u četiri ujutru, tuširali se hladnom vodom, a već...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Arianna Giorgia Bonazzi