View Colofon
Original text "Trilogia sexului rătăcitor" written in RO by Cristina Vremes,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

Trilogija lutajućeg pola

Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Cristina Vremes

Ispred tetka Nikoletine kapije bilo je mnogo ljudi koji su došli da isprate čika Titija na večni počinak, čika Titija koji je, uprkos tome što je voleo da popije, bio čovek u koga si se mogao uzdati, čovek veseljak, veliki belaj za svoju ženu. Mladi ljudi, nikad ne znate šta će vam Bog dati, ali eto, žena ga je negovala, po čitav dan mu je stavljala hladne obloge na čelo, vodila ga kod svakojakih lekara i eto s kakvom ga pompom sada ispraća, da vidiš samo od kakvog lepog drveta mu je kovčeg, javorovina čista. A unajmila je i žene da tri dana spremaju za daću, i kod popa Kristea je sama otišla i pokucala na kapiju, i zamolila ga da on lično održi opelo, jer čika Titi ga je mnogo poštovao i stalno spominjao, a da vidiš samo kakvim će ga autom odvesti do groba, a ja ti kažem da je jadna žena potrošila pola imanja na sahranu, da ga pominju, da ga se ljudi sećaju. Mnoštvo je glasova dopiralo iz dvorišta dok se Ada približavala, razmišljajući u strahu o tome kako nikad pre nije videla mrtvaca. Na kapiji je bilo zakačeno veliko crno parče pamučnog platna u obliku mašne, razapeto na dva stuba, objavljujući žalost u porodici. Takav je običaj, rekla joj je baka Marijana. Prisustvo te crne mašne nasred ulice tokom leta i na suncu, kad bi smrt trebalo da je sporija – zar nije trebalo ta gospođa s kosom da dođe kad je svežije, maglovitije vreme? – uznemiravalo je prolaznike. Komad crne tkanine pod vrelim suncem prizivao je stihije.

Ispred čika Titijevog dvorišta, Adi se činilo da ulazi u neki drugi svet, u drugačije vreme u kom su se slatka popodneva raspršila, a smrt se događala samo u knjigama listanim na sofi. Tetka Nikoleta je sedela na klupi. Bila je u crnini, a zraci svetlosti probijali su se kroz praznine u vinovoj lozi poput teških kapi na odeći koja guši. Ada ustuknu, izbegavala ju je, kao da je tetka Nikoleta bila zaražena zadahom smrti i truleži.

Nije stigla da se odbrani jer je žena pohrlila ka njoj i zdrobila joj kosti strastvenim zagrljajem. Ada je osetila da se guši zbog crnine natopljene znojem.

Kćeri majkina, kćeri majkina, kakva nesreća, kada bi samo znala, kćeri moja, koliko mi je duša crna, napustio me je moj muž, kćeri, joj, šta da radim ja sada sama, da se budim sama, joj, kćeri, s kim da popričam, joj, kćeri, otišao je, otišao je tvoj čika Titi, a znaš kakav je dobar čovek bio, kad te je učio da igraš tavle? Eto, sad me je ostavio samu, hoću da pođem za njim, u zemlju da ga sledim jer ne znam šta ću sama da radim na ovome svetu. Znaš ti, kćeri, koja je to gorčina, da ga gledaš kako polako-polako odlazi, kako se gasi, kako gubi snagu, a koliko je samo jak bio, jel’ se sećaš; kada te je podizao i vrteo u krug kroz vazduh kada si mrvica bila, i kako se slatko smejao, a i pomagao kad je god kome trebala pomoć i kako je voleo da sedi uveče na tremu pre nego što uđe u kuću, da gleda u nebo, da vidi da li će sutradan da pada kiša ili neće, i kako se samo veselio na proslavama, i sa svima nama plesao do kasno u noć, i eto, sad me je ostavio samu samcijatu, da sama gledam u nebo, i da ne čujem ni jednu dobru reč uveče, Bog me ubio, ali ja hoću da idem za njim jer mi je srce teško i počinjem da ludim, i ne znam šta ću ja da radim bez tvog čika Titija.

Ostavi dete na miru, prekinu je baba Marijana, odvojivši Adu od oslabljenog i izmučenog tetka Nikoletinog tela, kojim ju je gušila. Ada je drhtala. Tetkine reči su joj se ubrizgale pravo u iznemogle vene. Nije toliko osećala tetka Nikoletin bol koliko osećaj ujeda koji kao da joj je progutao deo tela. Osećala se odrano, a koža kao da joj je lelujala na povetarcu koji je dopirao od loze.

Hajde da vidiš mrtvaca, nastavila je baba Marijana. Da vidiš i ti kako je to, sad si već velika.

Ispod loze se prostiralo pet stepenika kojima se ulazi u glavni hodnik. U sobi s desne strane videla se gomila crnih silueta, neke pognutih glava sa šeširima pod miškom, druge suznih očiju i otečenog nosa. Šapati su se probijali kroz udubljenja svečane tišine, iskidane na delove reči i prećutane slogove. Grupa žena stisnula se u jedan ćošak. Nosile su crne marame zakačene šnalama za pramenove kose. Među siluetama njihovih tela, naziralo se izglačano i veličanstveno drvo kovčega, iz kog su se prelivali karneri, čipka, cvetne suze i ikonice. Četiri sveće su dimile po ćoškovima, uokvirujući mrtvačevo mesto izdignuto na improvizovanom postolju. Kovčeg je bio postavljen na sto s kog ju je ranije tetka Nikoleta bila poslužila šerbetom i kolačima s orasima. Ponudila joj je tri parčeta i limunadu iz malog bokala s napuklim grlom. To je bilo pre nego što je čika Titi pao u krevet. Leš položen na lepršave crne čaršave video se delimično, iz profila, iza silueta od crnog štofa. Kako se približavala, počinjali su da se razaznaju nos od voska, ruke položene na grudi i izglačani vrh crnih cipela. Hajde da se oprostiš od čika Titija, rekla joj je baka Marijana, gurajući je s leđa. Voštana figura delovala je kao da će se svakog trenutka pomeriti. Bila je navikla da vidi isto to lice s mišićima u pokretu. Činilo se da potamnela koža više ne sadrži čika Titija, ili onoga ko je on nekada bio. Crvene žilice na obrazima, koje je Ada proučavala dok je čika Titi bio živ i dok bi igrali tavle, povukle su se, ostavljajući na površini kompaktan sloj kože. Ada je posmatrala stranca čije je nejasno lice imalo poznate karakteristike. Usne su mu bile modre, a nos zabetoniran u jedan autoritativan, stilizovan oblik. Crte lica spale su na jasnu mrežu nerava, naslikani portret čoveka koji je on nekada bio. Na koži je imao fini sloj belog pudera, a usne su bile naglašene crvenom bojom. Obrve su bile konturisane braon olovkom. Čika Titi je bio našminkan, ne bi li mu po poslednji put bile istaknute crte lica, ne bi li, tobože, bio lepši, međutim, efekat je bio groteskan i, sa svim tim bojama, delovao je još mrtviji, kao preparirana, ogromna lutka.

Bilo ga je i više ga nema. Progutao je dunju, kako je veselo govorila baka Marijana, kada bi se čula zvona u neko neobično doba, kad bi bila ili svadba, ili sahrana.

Pod teškim odelom u kom se čika Titi venčao, moglo se nazreti smanjeno telo okruženo maramicama, kutijom cigareta, tranzistorom malim kao dlan, tabakerom i srebrnim brijačem, stvarima koje je poneo na onaj svet. Ada je gledala u poklopac kovčega naslonjen na zid i razmišljala kako onaj drugi svet mora da je mali u toj drvenoj kutiji u kojoj će čika Titi da počiva.

Rekla mu je doviđenja i udaljila se strahujući od leša koji bi mogao da je zgrabi i povuče u onaj svet, ako još dugo bude ostala tamo. Nevidljiva promaja pulsirala je oko sanduka. Zato su pokrili ogledala čaršavima, kako se čika Titi ne bi video i uplašio, to jest da ne bi video da ga više nema. Smrt, tamo gde se više ne mrdaš, nalazila se baš pred Adom, nije razumela kako mu to dođe. Zar tu nema nekog nastavka? Na onom svetu? Ali čika Titi je bio mrtav upravo tu, u istoj sobi, što znači da je i ona zakoračila u taj svet. Šta ako su pogrešili, šta ako nije mrtav? Jer na neki način i nije, ako odlazi na neko drugo mesto. Tako svi govore, da ide, da odlazi, znači on sada nekuda ide, iako deluje tako ukočeno.

U vrelini tih sveća, vrtoglavi zaključci jurnuli su ka Adi. Iza nje, grupa narikača, nalik jatu vrana koje najavljuje gubitak, spremala se da ga oplakuje, da ga žale što je otišao, da mu, sve zajedno, pevaju o putu bez povratka, jer tetka Nikoleta i njen plač nisu bili dovoljni, bilo je potrebno da više žena zaplače kako bi se pokojnik uzdigao na nebo, a Bog čuo kako je čika Titi žaljen. Ada nikad do tada nije videla narikače, ali znala je da one to rade. Time se one bave. Oplakuju pokojnike. Iako ne poznaju sve pokojnike. Ada ih je čula kako šapuću; trebalo bi uskoro da počnu. Ako ne naričeš dovoljno glasno, pokojnik neće izaći iz kuće. A ako ne izađe, postane vampir, zaglavi se između dva sveta. Tako su govorili. Čika Titi je u tom trenutku bio negde na tavanu i gledao dole, u tu gomilu. Ada se pitala da li je možda ljut na nju jer ga se uplašila i jer joj je izgledao ružnije. Molila se da je ne kazni. Bilo je puno stvari koje nije razumela. Ako je na tavanu i ako je s nama, zašto mu onda naričemo? Ako tetka Nikoleta misli da će ga videti na onom svetu, zašto se malo ne strpi i zašto sve doživljava tako tragično?

U bašti je sunce bilo upeklo. Krajolik je bio gluv na patnju iz unutrašnjosti kuće. Preko puta, pekara s toplim pecivom bila je otvorena. Ada je bila gladna, što je značilo da je živa, da ne treba da se oslobodi svog tela i da se popne na tavan, da vidi baku Marijanu kako plače za njom.

Narikače su unutra naricale, klanjajući se na kolenima i drhteći svim udovima. Plakale su u horu, a kad bi se jedne umorile, povlačile bi se u stranu, trenirajući pluća za još veću tugu u drugoj rundi. Bila je to, u isto vreme, komična i potresna predstava. Kad bi smrt imala lice, to lice bi nosilo ovo crno jato, naborano i opsceno, koje je mirisalo na ustajalost, jer su narikače retko prale ove marame propasti koje su nosile na sahranama, dozvoljavajući tako smrti da se udene duboko u slojeve tkanine. Zatim je usledila služba popa Kristea, koji je iskreno bio tužan jer bi ponekad popio po koji špricer s pokojnikom, bilo je prerano, bio je premlad, ali takva je bila Božija volja. Okružio je leš oblakom dima iz kadionice, u pratnji dubokog glasa iz mantije, u molitvi Svevišnjem da pokojnika primi na nebesa. Onda je došao trenutak da ga okrenutog nogama napred komšije, ujaci i unuci na ramenima iznesu iz kuće. Kad je vrh nakrivljenog kovčega bio u otvoru stepeništa, tetka Nikoleta je uzviknula: ja ću ovde da ga zadržim, ja ga ne puštam, zatim se srušila u hodniku. Gole pete skliznule su po podu svaka na svoju stranu, a cipele su lagano visile pored onesvešćene žene.

Podigli su je, dali su joj vode i šećera, a tetka Nikoleta je prešla na čelo povorke koja je ispraćala čika Titija na poslednji put, pokrivenog samo tankim pokrovom. Pre nego što su ga stavili u kombi, jedna narikača mu je presekla kanap, kako bi mu ruke bile slobodne na poslednjem putu, da ima snage na svim iskušenjima koja treba da prođe, kroz svaku raskrsnicu, gde bi ista narikača bacala so po ćoškovima, da bi ga pustila da prođe. – Zašto toliko često stajemo? – upita Ada. – Staje se da bi se platila carina za pokojnika, a i ne možeš ići ispred njega. Ada se zapita gde je taj carinik, da li visi na nekom stubu, da li je nevidljiv, da li ga narikača sa solju vidi, da li govore istim jezikom. Zamišljala je celo naselje Kitila, a naročito put ka trgu, preobraženo u onaj svet. Ada je posmatrala zatvorene kapije, pusta dvorišta, oljuštene fasade, i sve joj je izgledalo isto kao i pre.

More by Simona Popov

Dolazak

Stvari su krenule naopako jednog nedeljnog jutra u avgustu, kada su prvi prolaznici kroz trg Di Parvi ispred Notr Dama, zaposleni okolnih bistroa, ugledali predmet, nešto poput ogromnog metka položenog na zemlju s vrhom okrenutim prema katedrali, a zadnjim delom ka policijskoj upravi. Prema prvoj proceni, projektil je bio dugačak oko dvadeset metara i imao prečnik oko pet metara. Barmeni i konobari su radoznalo prilazili, razgledali ga sa svih strana, slegali ramenima i odlazili da otvore svoje restorane. To je bilo oko sedam. Oko osam su se sveštenici i crkveni službenici koji su došli da o...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Alexandru Potcoavă

Sonja podiže ruku

U ovim krajevima ljudi su vrlo sumnjičavi. Ne zna da li bi je u drugim mestima primili raširenih ruku. Njegovi ljudi. Oni iz druge ekipe. U svom okruženju nije poznavala parove iz starijih generacija koji bi bili prijatelji, a ne neprijatelji, iako zauvek ostanu zajedno. Možda negde ima i takvih koji su prijatelji čitavog života, ako ne i više od toga, ali ima ih malo, vrlo su srećni i dobro skriveni od očiju drugih, tako da, gledajući oko sebe, ti, mlad čovek, možeš biti skoro ubeđen da će ti onaj pored tebe na kraju izjesti dušu. A ako se to dvoje raziđu, a za njima ostanu deca, oni će obnov...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Lavinia Braniște

Susret

Dosta. Skupio sam stvari, odelo u navlaci, kašiku za cipele i predao ključ. Do kuće imam da vozim šest sati, međutim put je kraći u povratku. Spuštam prozor i, izbačene glave, idem sve brže kroz glavni gradski bulevar. Hladan od večeri i brzine, vazduh mi brije obraze i podseća me na hrapavost sunđera za skidanje šminke. Imam osetljiv ten i ne podnosim lako tretman koji trpe voditelji kako se ne bi na ekranu presijavali kao mesec posut staklićima – da im se na lice nanese tanak sloj pudera, koji će potom biti ostrugan onim raspalim sunđerima. Kada više nisam mogao da podnesem taj osećaj, z...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Alexandru Potcoavă

Odstupanje od nekoliko minuta

Dan počinje ranije nego što sam mislila. Podesila sam alarm da zvoni u 5.56, iz više razloga. Želela sam da imam vremena da meditiram u ranu zoru, a i da mogu da sačekam trideset minuta kako bi tableta koja poboljšava rad štitne žlezde počela da deluje pre kafe, pa da zatim započnem seriju vežbi koje spajaju topljenje masti sa tonifikacijom mišića, koristeći sopstvenu kilažu, a da u međuvremenu ne zaboravim da upalim bojler, jer zagrevanje vode traje oko četiri sata, što mi ostavlja dovoljno vremena da završim i deo joge za smanjivanje tenzije oko srca, a da se ne izložim riziku od izazivan...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Cristina Vremes

Zujanje

U vozu, pri kraju putovanja, kroz zamašćeni prozor video je ivice neba. Ustao je da pogleda i s druge strane vagona i prišao muškarcu koji je zaspao lica skrivenog iza zavese, dok je desnu ruku čvrsto držao preko male putne torbe, koja je stajala na sedištu pored. Da, i s njegovog se prozora videlo isto. Kompaktni prekrivač, indigo boje, paralelan sa širokim poljem punim suvih žbunova. A na njegovoj ivici, svetlo i vedro plavetnilo, poput udaljenog mora, koje lebdi između neba i zemlje. Negde iznad indigo prekrivača bilo je sunce. Kada je ustao, odjednom je osetio metež u vagonu, ljudi su...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Lavinia Braniște
More in SR

Flomaster

      Robert je prvo sam na sofi, levo od fleke koju je Sven pre nekoliko meseci napravio crvenim flomasterom. Pita kako sam, da li rade apoteke i prodavnice, imam li sve što mi treba, šta ću ako se nešto desi. Dobro sam, rade, imam, neće se ništa desiti. Svakog dana me pita isto, svakog dana mu isto odgovaram. Ovde se ništa ne dešava posle pet po podne. Poenta zatvaranja je da se ništa ne desi, htela bih da dodam, ali znam da to nije pametno. Robert kaže da je žedan, ustaje po čašu vode. Nema gradskog prevoza, svi su u stanovima, na ulicama je samo policija, hitna pomoć, dostavljači na bicikl...
Written in SR by Jasna Dimitrijević

24

17 22. 12. 2014. Diario de Vida Utvarna priroda na trgu Placa de Espanja ogledala se u tome što je odavala utisak veličanstvenosti pređašnje civilizacije, koja je u modernom dobu izgubila smisao. Šta će kolonizatorskoj sili ovoliki trg, pompezno podeljen na španske provincije, predviđen za svečanosti prošlih vremena? Kočije su obigravale oko fontane pružajući turistima jeftino igranje plemstva. Dobro je, barem nema segveja ovde. Jedan konj je iskoristio nepažnju kočijaša, oslobodio se jarma i galopom otrčao ka svojoj novostečenoj slobodi. Ostavljajući za sobom zbunjenost, škljocanje aparata ...
Written in SR by Marija Pavlović

O arrendamento

Moji prsti ogrubeli od rada i starosti grebu mi obraze kad god stanem da brišem ove suze koje ne prestaju. Ubeđena sam da je more beskrajno i ne znam odakle se svako malo u meni rodi još jedna tuga kad sam iznutra već mrtva. Zar nema mira ni kada se sve završi? Nikada nisam videla more, ali znam kako se prave staze. Vodi niko nije gospodar, ona uvek teče gde ona hoće, ali ja znam kako da je usmerim u brazde i iskoristim njenu tvrdoglavost, pre nego što mi opet umakne i dene se tamo daleko puneći prostore mog neznanstva. Još uvek nisam samerila čuđenje pred prizorom okeana, nepismena sam za ho...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Daniela Costa

Iverak

Plutam licem uronjenim u vodu, smirena sam. Ne privlačim paznju, ne rasipam energiju. Samo obitavam. Spori, veoma spori izdisaji. Mali mehurići koji mi golicaju obraze dok iskaču na površinu. Na samom kraju telo će mi zadrhtati, stomak će se zgrčiti usled čega će mi se otvoriti usta i u tom trenutku ću odlučno i mirno da podignem glavu iz vode i udahnem duboko. „72 sekunde!“ niko neće uzviknuti. To je veština koja nikoga ne vodi nikuda, osim možda bliže samom sebi. Sedim na dnu bazena i gledam u ljude koji tek tako plivaju na površini. Vrhovima prstiju prelazim preko hrapavih fugni. Kada...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Nikki Dekker

Pola života

Kazablanka, 1954. Od svih dnevnih zvukova ona se grčevito drži samo nekih, ali ne dopušta da do nje dopre zvuk dečije graje. Usredsređuje se na malobrojne glasove koji dopiru kroz zidove. Nakon nekoliko meseci poznaje sve susede iako nikada ne izlazi iz sobe, zna da kod prvih komšija uvek dolaze poverioci, što nema svrhe, jer taj čovek nije spreman da plati. ‘Makar mi povadili organe i ubili me nakon toga’, čuje ga kako govori svojoj ženi kad poverioci odu. Kada čuje ovakve stvari, ima osećaj da je spona u tuđim pričama i tajnama. Preko puta nje stanuje jedan veoma star gospodin koji svakog j...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Aya Sabi

Evolucija umnjaka

Još 47 noći Zubni tehničar mi vadi sondu iz usta. „Vidiš li ovo?“ pita me gotovo ponosno. Na sondi se nalazi tanak sloj sivkaste sluzi. „To sam ti izvadio iz džepa.“ Čudna reč za rupu između desni i poslednjeg kutnjaka u vilici. Džep mi deluje ogromno, kao nešto u čemu možete da čuvate ključeve, možda čak i gel za ruke ili telefon. U mom džepu nalaze se samo sažvakani ostaci hrane koji su se tu skupljali mesecima. Nedugo potom dolazi zubar, na ekranu pokazuje moju vilicu. Umnjak s donje desne strane je polegnut, koren je usađen pozadi u vilici, krunica pritiska poslednji zub. „Zašto to...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Alma Mathijsen